O groblju Dubac dosad se pisalo na razne načine, a ja ću pokušati – na još jedan. Naime, manje-više svi znamo da je prošlo jako puno vremena otkako je nastala ideja o groblju na Trapitu, otkako je izrađen prvi idejni projekt, otkako je osnovano poduzeće Groblje Dubac d.o.o., potpisan prvi ugovor, imenovan prvi direktor, pa otkako je taj prvi direktor otišao u mirovinu, otkako su radovi započeli, pa otkako je projekt – prvi put – najavljen kao skoro završen… Od tada pa do danas, čini mi se da se malo izgubila iz vida osnovna ideja – što je zapravo groblje. Jer, kako stvari stoje, sadašnji projekt više nalikuje na plato Gize. Naravno, pod pretpostavkom da su piramide zaista grobnice.
Usporedbe radi, hotel Croazia u Cavtatu počeo se graditi 1971. godine a završen je 1973., kada je primio i prve goste. Ako dostupne informacije nisu pogrešne, hotel s gotovo 500 soba sagrađen je za par godina. Ali vratimo se našem groblju.
Vjerojatno ste svi barem jednom bili na nekom groblju. Možda na Boninovu, Maćelu, sv. Roku u Cavtatu, sv. Ilaru u Mlinima, sv. Luki ili negdje drugdje. I gdje god da ste bili, prizor je bio više-manje isti: red grobnica – u biti rupa u zemlji s betoniranim stijenkama – čiji je otvor zatvoren manje ili više skupocjenom pločom, dok se u zaglavlju nalazi nadgrobna ploča – opet više ili manje svečana, skuplja, “dostojanstvenija”. Oko toga imamo vodu, kante za otpad, mrtvačnicu, u blizini neku kapelicu ili crkvu. I to je – složit ćete se – sasvim dovoljno.
Zatim dolazi dio koji nije nužno sastavni dio samog groblja, ali je itekako važan: parking. I tu nema posebne filozofije – ravna asfaltirana ploha omeđena bijelim linijama, onako kako pravila nalažu. Imamo i ozelenjavanje – opet ništa što traži kvantnog fizičara – zemlja, sadnja, čempresi, pokoji grm. Sve u svemu, koncept je prilično jasan i tehnički ne prezahtjevan.
Naravno, malo karikiram – ali budimo iskreni: nisam baš pretjerao.
E sad, kad taj moj pojednostavljeni koncept usporedimo s onim što se događa na Trapitu, ne možemo a da se ne zapitamo: što je to, zaboga, pošlo po zlu?
Moj osobni dojam – a možda i griješim – jest da ne postoji projekt toliko jednostavan da ga loše arhitektonsko rješenje ne može zakomplicirati do boli.
Zašto to mislim, iako o arhitekturi nemam pojma?
Igrom slučaja, 2001. godine radio sam grafički prikaz jednog idejnog rješenja groblja Dubac. Da, dobro ste pročitali – prije 24 godine. Autor tog rješenja bio je Miše Galjuf, tada zaposlen u Studijskom centru za obnovu i razvoj iz Dubrovnika.
Zanimljivo je da su, prema pravilima natječaja, svi zainteresirani imali samo 30 dana za izradu idejnog rješenja. Takvi nas uvjeti, iako to tada sigurno nije bio slučaj, navode na pomisao da je natječaj možda bio pripremljen za nekoga tko je obavijest dobio puno prije. Ma neće bit. Kratak rok mogao je, teoretski, značiti i najavu brzog rješenja svih predradnji, pa čak i rekordnu izgradnju… ali eto – nije.
Gledajući to idejno rješenje danas, mogu mirne duše reći: Bože, kako je to moglo biti lijepo, jednostavno, skladno i primjereno namjeni. Ali eto – nije.
Jer, podsjetimo se: groblje nije samo mjesto ukopa. Ono je kulturni, emocionalni i duhovni prostor zajednice. Njegove karakteristike trebale bi omogućiti dostojanstven ispraćaj, čuvanje uspomene i poticati osjećaj mira i – pijeteta.
Što je pijetet?
Pijetet je osjećaj dubokog poštovanja prema pokojnicima i samome činu smrti. I ima višestruku ulogu:
- Psihološku: omogućuje dostojanstveno tugovanje, suočavanje s gubitkom, jača zajedništvo.
- Moralnu i duhovnu: izražava poštovanje prema životu i smrti, čuva duh zajednice.
- Odgojnu: uči mlađe naraštaje vrijednostima brige i poštovanja.
- Kulturnu: groblja su simbol identiteta – naroda, mjesta, običaja, tradicije.
Riječ pijetet dolazi od latinskog pietas, što znači poštovanje prema bogovima, roditeljima i domovini – dakle spoj odanosti, odgovornosti i dostojanstva.
I sada, dok čitamo sve te lijepe definicije… pokušajmo pronaći jednu riječ iz njih koju bismo mogli povezati s grobljem Dubac.
Poštovanje?
Odanost?
Moral?
Odgovornost?
Dostojanstvo?
Kultura?
Odgoj?
Ne ide vam?
Ni meni.
