Prije malo manje od četiri godine bio sam napisao jedan tekst koji opisuje pogube politike čije smo žrtve posljednjih tridesetak godina. Tekst je kratak pa predlažem da ga pročitate za bolje shvaćanje današnje teme.
U zaključku tog stoji: Politika, kao zajednički napor oko onoga što nam je zajedničko ili bi nam trebalo biti zajedničko (poput prirodnih resursa, prostora, pomorskog dobra, efikasne uprave i pravosuđa, pravednih društvenih odnosa, dobrog obrazovanja i zdravstvenog sustava) bez uključivanja većeg broja ljudi u borbu za javni interes nema snagu promijeniti stvarnost. A drugog, alternativnog mehanizma, nema – ne postoji drugačiji način osim političkog da bi se oslobodila bolja budućnost iz zatočeništva nasilnog, servilnog, korumpiranog i diletantskog politikantstva.
Budući da sam na različite načine i u različitim ulogama u političkome prostoru prisutan dugi niz godina (u Hrvatskoj od mog povratka 2014. godine) nekako osjećam potrebu opisati politiku koju priželjkujem. Filozof, arhitekt i izumitelj Richard Buckminster Fuller odavno je mudro rekao: „Nikada ne mijenjate stvari boreći se protiv postojeće stvarnosti. Da biste nešto promijenili, izgradite novi model koji će postojeći model učiniti zastarjelim.”
U to ću ime pokušati u što kraćim crtama nabrojati sve one korake za koje smatram da su ključni za rađanje nove politike na lokalnoj razini, a koja bi opravdala očekivanja jednoga dijela onih koji su nezadovoljni s postojećom.
1. Definiranje vizije i ciljeva
- odrediti ključne principe: sudjelovanje građana, digitalne platforme, odlučivanje; konsenzusom, kroz referendume, transparentnost itd.;
- razraditi osnovne programske smjernice.
2. Okupiti temeljnu grupu istomišljenika
- jasno naglasiti da se stvara potpuno novi oblik političkoga djelovanja i objasniti metodu;
- pronaći ljude koji dijele iste ideje i spremni su na angažman za njihovu provedbu;
- održati početne sastanke kako bi se oblikovala osnovna struktura i podijelile uloge;
- koristiti društvene mreže, forume, lokalne skupove i razne zajednice za umrežavanje.
3. Izraditi digitalnu platformu za sudjelovanje
- potrebno je razviti internetski alat kojim građani mogu predlagati, raspravljati i glasati o odlukama;
- osigurati transparentnost: sve odluke moraju biti javne i lako provjerljive.
4. Raditi na uključivanju građana
- organizirati javne rasprave, tribine, debate i tako omogućiti da svi zainteresirani mogu sudjelovati;
- aktivno koristiti društvene mreže, Youtube, podcaste i slično za širenje ideja;
- poticati lokalne inicijative kako bi građani vidjeli neposredne koristi od sudjelovanja.
Nakon što se oformi temeljna grupa ljudi, dokazanih kroz početne aktivnosti, nužno je izabrati najbolje kandidate koje možemo istaknuti kao predstavnike. Potrebno je odrediti kriterije za kandidate, kao na primjer:
- moralni i etički integritet (bez kriminalne prošlosti, dokazani rad za zajednicu);
- stručnost u određenim područjima;
- angažman u lokalnoj zajednici (volontiranje, udruge, inicijative);
- spremnost na zajedništvo, zdrav ekipni duh i rad u timu.
Cjelokupna grupa ljudi, dokazana kroz rad građanske liste, anonimno će predložiti kandidate koji najbolje predstavljaju zajedničke vrijednosti te koji posjeduju vještine za što bolje javne nastupe. Kandidat s najviše glasova će se izjasniti prihvaća li kandidaturu i je li spreman djelovati kao predstavnik građanske liste. Na isti način bi se izabrali kandidati za izborne liste.
U slučaju izbora članovi vijeća ili skupštine će prenositi mišljenja i stavove grupe ljudi koja će zajedno s njima raditi. Tako ćemo osigurati da je uvijek zastupljen stav većine, odnosno grupe ljudi koja želi raditi i doprinositi.
U slučaju izbora na javnu funkciju načelnik, gradonačelnik ili župan implementirat će sve alate neposredne demokracije koji su prisutni u Statutu općine, grada ili županije.
Tako, na primjer, u općinama treba koristiti:
- zbor građana – može se organizirati u općinama i naseljima te donositi zaključke koji se prosljeđuju općinskom vijeću.
- građanske inicijative – omogućuju građanima predlaganje odluka lokalnim vlastima ako skupe dovoljan broj potpisa.
- savjetodavna tijela općine – općinsko vijeće može osnovati mjesne odbore, građanske vijećnice ili tematske radne skupine.
- referendume i peticije – građani mogu inicirati referendume o lokalnim pitanjima.
- mjesne odbore – oni će donositi prijedloge o investicijama i aktivnostima općine na mjesnoj razini, za područje svojih naselja.
U Županiji trebamo koristiti sljedeće mehanizme:
- županijski referendum: građani imaju pravo inicirati i sudjelovati u referendumima o pitanjima iz nadležnosti županije. Prema Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, referendum se može raspisati na zahtjev 10% broja građana (birača).
- građanske inicijative: građani mogu podnositi prijedloge županijskoj skupštini za donošenje određenih odluka ili akata. Ako inicijativa prikupi dovoljan broj potpisa, županijska skupština dužna je raspraviti predloženu temu.
- javne rasprave i savjetovanja: prije donošenja važnih odluka ili planova, županije su dužne organizirati javne rasprave ili savjetovanja kako bi prikupile mišljenja i prijedloge građana (i eventualno uvažili). Ovaj proces osigurava transparentnost i uključivanje građana u odlučivanje, a danas se uglavnom (ako se i provodi za pojedine prijedloge akata) svodi samo na formalnost.
Sudjelovanje građanstva u radu županije bi bilo bitno olakšano kada bi i gradovi i općine koristili gore spomenute mehanizme.
Dakle, poanta svega je da građanska lista jasno promovira što snažnije uključivanje naroda u procese odlučivanja. Ne postoji garancija da će većina uvijek donijeti najbolju odluku, ali uključivanje naroda u procese odlučivanja stvara osjećaj odgovornosti i pripadnosti, osjećaj koji je više nego ikada važan i potreban.
Eventualno izabrani načelnik, gradonačelnik ili župan mora(ju) se obvezati:
- da će u svom radu djelovati kroz službu i po etičkim načelima, a ne kroz diktat, naredbe, bahatost, aroganciju, isključivost itd.;
- da neće kažnjavati kritike ili drukčije stavove nego će uvažavati različita mišljenja i konzultirati ljude koji imaju nešto za reći i/ili predložiti;
- da će se okružiti najboljim raspoloživim ljudima u pojedinim resorima;
- da izbor suradnika neće biti politički ili svjetonazorski uvjetovan;
- da će suradnici dobiti mogućnost odlučivanja u domeni svojih kompetencija, naravno, uz odgovornost prema nadređenom i javnosti;
- da će nadzirati rad svih struktura upravljanja i garantirati funkcioniranje u interesu naroda;
- da će interesi naroda biti uvijek ispred interesa privatnih tvrtki i korporacija;
- da politički pritisci neće imati utjecaja na odluke;
- da će sve odluke donositi u suradnji s najboljim ljudima koje ima na raspolaganju.
Na kraju, vrijedno je spomenuti da na lokalnoj razini imamo veliku olakotnu okolnost jer su svjetonazorske podjele praktički nebitne na ovoj razini odlučivanja. To otvara mogućnost uključivanja cjelokupnoga kreativnog, intelektualnog i profesionalnog ljudskog potencijala nekog područja (onih koji to žele) – bez iznimke.
Kao što se vidi, bez donošenja novih zakona i bilo kakve „revolucije“ i isključivo koristeći samo one alate koje već imamo na raspolaganju, možemo pretvoriti postojeću lošu politiku u potpuno novu. Onu u kojoj će jedan dio ljudi željeti sudjelovati. Takva politika više neće moći biti ocijenjena kao nešto što će nas „uprljati” ili učiniti „istima” kao i „one tamo” ili „one gore, na vlasti“.
Tako vođena politika učinit će nas časnim predstavnicima našega naroda i kraja kojemu pripadamo.
P. S: Utopija? Mnogi će, ogrezli u distopiji naše svakodnevnice, vjerojatno ovaj mali projekt odbaciti s prezirom nekoga tko je oportunistički prihvatio mrvice s političkoga stola i tko zna „kako zaista funkcionira politika”. Tužno je da mnogi zaboravljaju da su neki ljudi prije samo tridesetak godina poginuli ili ostali invalidi da bi stvorili bolju državu, bolje društvo i bolju zajednicu koja je trebala biti ništa drugo nego ova moja „utopija”.