Koliko malih budala treba za veliku nesreću?

Prije dvadesetak dana prijatelj mi je poslao ove dvije fotografije napravljene iza mula u Srebrenom.

Radi se o simbolu koji je nama starijima vrlo dobro poznat, a pretpostavljam da i mlađi znaju da se radi o CCCC na ćirilici, dakle SSSS na latinici, što je skraćenica od „samo sloga Srbina spašava”.

Fraza nastaje tijekom nacionalnog preporoda u 19. stoljeću a naročito tijekom Prvog i Drugog srpskog ustanka protiv Osmanlijskog carstva. Danas, “Samo sloga Srbina spašava” ostaje dio srpskog nacionalnog identiteta i u tome nema ništa sporno.

Sporan je samo kontekst u kojemu se taj simbol pojavljivao početkom devedesetih u našem kraju. Ove dvije fotografije najbolje ilustriraju na koji način smo se upoznavali sa srpskim simbolom.

Igrom slučaja, baš negdje u kolovozu 1992. godine, sam zatekao pok. Antuna Klaića, obiteljskog prijatelja i rođaka, kada je po prvi put došao u svoju spaljenu kuću. Na pročelju kuće se šepurio potpis autora paljevine.

Bilo bi lijepo da autor svježeg simbola iz Srebrenog shvati koliki je emocionalni naboj iza tog prisilnog podsjećanja na nemila vremena i događaje. Bilo bi lijepo i korisno, naročito za vas koji ovdje boravite zbog posla ili iz drugih razloga. Jer isti simbol je u jednom kontekstu legitiman a u drugom je pišanje po nečijoj nesreći ili grobu.

Danas su neka druga vremena, što je i logično, jer vrijeme prolazi a rane zacjeljuju, nekome brže a nekome sporije. Netko nije dočekao da mu zacijele jer je poginuo ili je ubijen. U međuvremenu Srbi iz našeg zaleđa su počeli ponovo dolaziti na kupanje a i kao toliko potrebna radna snaga. Mi smo ih ponovo prihvatili i naučili pristojno odgovoriti u mesari koje „parče mesa” želimo i uzvratiti s kolokvijalnim adio na „prijatno”. Naravno, kao i uvijek, različite su reakcije na ovu novu normalnost ali nikada pretjerane ili neumjesne.

Usprkos snažnim emocijama uvijek sam zagovarao suživot jer samo tako možemo, možda, izbjeći nove tragedije. Suradnja i druženje će, možda, s druge strane pokazati da nema ustaša, i da u naravi nitko nema ništa protiv Srba, osim što bi željeli da naša višestoljetna ognjišta ostanu u vlasništvu isto tako dugovječnih obitelji. Po mogućnosti da to pravo ne moramo ponovo izboriti s oružjem.

Već dugo vremena u ovom kraju nema incidenata temeljenih na nacionalnoj nesnošljivosti. Mi smo, s naše strane, naučili nositi se s činjenicom da je rat završio, da smo pobijedili i da smo ponovo u našim domovima. Naučili smo se nositi i činjenicom da smo izgubili voljene ljude, da su se mnogi morali vratiti u spaljene ili opljačkane i oštećene domove. Ogromna većina je shvatila da danas netko, tko je devedesetih bio dijete, nije odgovoran za tragične događaje. Ali mogao bi biti odgovoran za neku novu buduću tragediju koja će nas, ponovo, s obje strane zaviti u crno.

Kako uopće odgovoriti na ovu očitu provokaciju?

Pristojno i kulturno, kao što sam pokušao u ovom tekstu? Ili možda istom mjerom, jer „klin se klinom izbija”?

Pristojnost i kultura su nas početkom devedesetih skupo koštali. Ogromna većina je bila uvjerena da u nas rata neće biti, i to samo nekoliko dana prije kobnog 1. listopada. Zašto? Pa zato što i nije postojao razlog za napad na Dubrovnik i šire područje.

Isto kao što i prije dvadesetak dana nije postojao razlog za grafit iza mula u Srebrenom. Netko će reći: ma pusti, budala. Da, ali za nesreću nikada ne treba puno budala. Počne se sa simbolima, nastavi sa vjetrobranima, gumama, tučom a svi dobro znamo kako završi.