Tko nije bio u raju
taj nije vidio župsku valu
i ako nam mila Župčica ima lice
onda su to padine naše Malaštice
njeni obrazi sjajniji su od zlata
to su obrazi od naših Kupara i Plata
usne vrele mlinarske su plaže njene
i one niz Soline, kao Sunce nevine,
a kojima samo govori voli me…
Oči su joj tamne, tamnije,
a opet od dragulja sjajnije
to su oči tajne Čibače i Petrače
i suze duboke, ljute i one bistre iz Vrela
kojima plače iz svih izvora, iznad i ispod sela
pa se njima za užarenih, vrelih ljeta
napaja naša radost, naša tuga i sjeta…
Ima ona lasi svilene, zelene
od Buića, ispod župskih sela pa do Brgata
od čempresa, bora i česmine
od miroljubive lovorike i vječne masline.
Kolarin ona nosi od Ponte pa do Bobare,
od Ražnjića, Mrkana i Supetra,
ispod kojih spavaju račići
a crkveni tornjevi u njenoj kosi stoje kao mačići,
na vrhu broš joj Spion, kao kameni avion
i još poviše košić njen je vrh Zvijezda
u kojem nam nosi Sunce, Mjesec
i mnogo ptičjih gnijezda
Ona kad se rano budi u proljeće
požuti žučno od žute žuke
i kad se srami onako u jesen
zarumeni lice medenim vrijeskom
da bi nakon oštrog juga
svoje usne prekrila čarobnim pijeskom
To je naša Župčica, Žrnovnica
naš Brenum, naš Subrenum
naše jedino obiteljsko srebro
Sunce na zalasku rumeno
naše Srebreno…
A sada ovi naši
kao najgori dušmani, divljaci i gorštaci
zaboraviše na povijest njenu od neolitika
zanimaju ih samo izbori i dnevna politika
odlučiše samo tako razrezat lice
naše rajske djevojčice
da gospoda, ispod njenog oka
stignu do Grada u dva skoka
da protutnje samo kroz Mline
kao da im srce za ničim ne gine…
Ne znači njima ništa „mons Vardia“ niti Ardijejci
njih zanimaju samo profit i bogati Nijemci
zbog šake „perpera“, „denara“ ili dukata
žele uništiti budućnost prekrasnog djeteta
razrušit će pradjedova međe
izbušit joj oči, rastrgati vjeđe
istrgnut lasi da budu sve rjeđe i rjeđe
zarušit će joj izvore i isušit suze
osvijetlit će je kao božićnu jelku
u uši ubaciti vječitu jeku
oduzet će joj sjajni broš
i probušiti prsni koš
zbog proklete trase
srušit će nam djedovine terase…
I na kraju rastjerat će oni
sve ono što se štuje od davnina
od vila iz špilja i onih od planina
i satire od gora zelenih
i vijence od lovorike i trnovitih ruža
i hladence i Kupida pa čak i malog puža.
A našoj Župčici nedostaju samo krila
da bi bila ono što je oduvijek snila
jer od njene istinske, čiste ljepote
na ovom svijetu nema veće dobrote.
Goran Karajčić, župski zet
