BRZA TRASA BRZE CESTE
Brza cesta Osojnik – Debeli brijeg bila je vruća tema još tamo 2006. – prisjetimo se, prigodno je ta cesta bila nazvana Crnogorka. Bilo je to doba kad su ratne uspomene bile puno freškije, pa su i reakcije na taj projekt bile kakve su bile…
Međutim, nepunih dvadesetak godina kasnije, iako u drugim okolnostima i bez (po)ratnih konotacija, staro prigodno ime opet postaje aktualno. Prigodom burnih rasprava o Studiji utjecaja na okoliš brze ceste, tobože Zračna Luka – Dubrovnik, a u naravi Osojnik – malo iza ZL Dubrovnik (olitiga neđe za oko pola Crnogorke), otvoreno je i pitanje o kojoj je to uopće cesti riječ. Je li to baš ona toliko potrebna od Čilipa do Grada ili Osojnik – Debeli brijeg (prva faza), onako na mala vrata? Ispalo je ovo drugo, pa se nameću i neka druga pitanja, koja bi trebala prethoditi onima o (ne)prihvatljivosti predložene trase.
U to prethodno spomenuto vrijeme bila je aktualna izgradnja Dalmatine, auto-ceste Zagreb-Split-Dubrovnik, koja je zapela prije dolaska na planirano krajnje odredište (otvarali su se i zatvarali radovi, čak i na Osojniku, ali dalje od Ploča nije se maklo…). U tom kontekstu planirana je i Crnogorka – „sve dijelove države treba povezani suvremenim cestama“, pa tako i krajnji jug hrvatskogajuga – međutim, ta cesta imala je i drugu (primarnu!) ulogu: povezati Crnu Goru, preko Hrvatske, na suvremenu europsku cestovnu mrežu. Crna Gora je tad bila u procesu osamostaljenja, potom je uslijedila i neovisnost Kosova, pa je naglo živnuo tranzitni promet prema novim državama, kao i prema Albaniji i Makedoniji; nedavni rat je poremetio stare rute, pa već godištima tutnje šleperi magistralom ponad Grada, kroz Župu i Konavle, a i domaćega prometa sve je više…
U neka doba shvatilo se da autocesta s Dubrovnikom kao krajnjim odredištem baš i nema puno smisla. Jadransko-jonski koridor je sasvim druga priča, autocesta treba ići dalje, sve do Grčke, i spojiti se na tamošnju mrežu, pa bi se i zemlje na tom putu (jug Bosne i Hercegovine, Crna Gora, Albanija) na odgovarajući način uključile u europsku mrežu autocesta.
Ako pogledamo unazad, razumljivo je da je Republika Hrvatska 2006. poduprla obnovu crnogorske neovisnosti (time je zadan najbolniji udarac velikosrpskom projektu), kao i njezino opredjeljenje za euroatlantske integracije. Isto tako, razumljivo je da se glede cestovne povezanosti Crna Gora više ufa u nas nego u EU – daljnja izgradnja jadransko-jonskoga koridora (do i preko Crne Gore) proceduralno, financijski i vremenski je ipak zahtjevnija od priključenja na Osojnik.
E sad, ključno pitanje je treba li prvo pokrenuti istodobnu izgradnju osjetno dulje trase jadransko-jonskoga koridora, ne samo od Ploča do Osojnika, nego barem do Crne Gore ili do Albanije, a tek potom govoriti o brzoj cesti Osojnik – Debeli brijeg, kad i ako bude potrebna. Tako bi bar bilo logično, a ne samo izgraditi nedostajući naš dio te autoceste, pa time navući i dodatni tranzitni promet, koji će i dalje ići preko Grada/Rijeke, Župe i Konavala, a – posljedično – još pridonijeti i daljnjoj odgodi nastavka izgradnje jadransko-jonskoga koridora.
A što se sad događa? Govori se o nastavku izgradnje autoceste do Dubrovnika, na mala vrata gura se studija dijela brze ceste prema Debelom brijegu, osigurana su sredstva i za njezinu izgradnju (!?). Pitanje je je li to dobro ili Republika Hrvatska time ipak radi u korist svoje štete. U pozadini svega uvijek stoje neki drugi interesi, o njima je u nedavnoj raspravi govorio g. Capor, pa ne treba puno za zbrojiti dva i dva. Nije sporan interes Crne Gore da se što prije poveže na europsku mrežu autocesta, razumljiv je i interes naših velikih igrača da ugrabe dio kolača, samo mora li naša (regionalna/lokalna i državna) politika sve to gledati širom zatvorenih oči ili bi trebala razaznati što je tu viši (nacionalni) interes, a što lobiranje za nešto što je zapravo u suprotnosti s njim? Glede i unatoč crnogorskoj igri na kartu hrvatske dobrohotnosti i servilnosti…
Ako ćemo pravo, nije Crna Gora ničim zaslužila da joj, nakon svega, Republika Hrvatska skalava gaće, pogotovo ne na račun Dubrovnika. U tom kontekstu, zbog dugoročno negativnih posljedica po dubrovački kraj, aktualno guranje Crnogorke iz Zagreba ravno je izdaji nacionalnih interesa, pa to Dubrovnik treba jasno artikulirati. Međutim, ako toga problema nijesu u dovoljnoj mjeri svjesni ni dubrovački političari, teško je očekivati da to budu oni u Zagrebu. Naprotiv, a Studija to potvrđuje, rije’ bi’ da je tu šporki pos’o već odrađen uz (ne)svjesno zanemarivanje nacionalnih interesa. Dunkve, ultimi su skosi da se i naš glas čuje!
Uostalom, Dubrovnik je već platio preveliki ceh kad su u isto vrijeme (2006.) oni odozgo, povezani s istom firmom (a vazda se nađe i domaćih izdajnika/ca) protuzakonito zatrpali Srđ „golfom“ (čitaj: apartmanima). Vrijeme je da se konačno progleda i reče: dosta je više, odviše je gladnije’ guzica koje bi se rado namirile na Dubrovniku.
Drugim riječima, primarni angažman Republike Hrvatske treba biti da EU podupre daljnju izgradnju jadransko-jonskoga koridora, čime bi djelatno poduprla države na njegovoj trasi na njihovom europskom putu. A u međuvremenu brza cesta Osojnik – Debeli brijeg treba ostati na čekanju, nije i nikako ne smije biti prioritet. Za razliku od brze ceste Grad – Zračna luka, koja jest prioritet i nema je potrebe miješati s onom od Osojnika do Debeloga brijega, tek treba ostaviti mogućnost njihova spoja, odnosno da ta cesta dijelom svoje trase sutra bude sastavni dio i te dulje brze ceste (ako ona uopće bude potrebna).
To je ujedno i prava zadaća za našu podpredsjednicu Europske komisije, ne bi baš va’jalo da joj nakon svije’ silnije’ funkcija jedina zasluga za prometno povezivanje Dubrovnika ostane tek (protupravno) prekrštenje Mosta Dubrovnik.
(Miše Galjuf je bio dožupan Dubrovačko-neretvanske županije od 2006. do 2009.)
