Prije par dana, na poziv Made Vuković, otišao sam do Plata s općinskim vijećnikom Antunom Bašićem vidjeti početak radova koji bi trebali zauvijek uništiti „Jelinu ulicu”, prekrasnu starinsku skalinatu na predjelu kojeg Plaćani zovu „Perova polovica”.
Ako prođete Platom kroz Grujicu doći ćete u hlad stoljetnih dubova, vidjeti ljepotu i sklad prirode i Jelinu ulicu u kojoj je svaki kamen ručno obrađen i postavljen. Prolazeći ovuda doživljavate istinsku prirodnu ljepotu starog šumskog puteljka kao vrijednu ostavštinu naših predaka.
Ne zna se točno kada je nastala skalinata, kojom su ribari silazili do mora ali, gledajući mapu iz 1837. godine, ako sam dobro prepoznao ulicu, za pretpostaviti je da bi mogla biti starija od 200 godina.
Srećom radovi su tek počeli tako da je uništen samo manji dio puta, odnosno od ceste koja vodi do elektrane pa nekoliko desetaka metara uzbrdo prema početku ovog malog dragulja.
I da se ne bavimo turizmom trebali bi čuvati, zbog nas samih i budućih generacija, sve one prekrasne kutke koje su naši preci vrijedno stvarali. Međutim, ako smo toliko ograničeni i bezosjećajni onda bi barem trebali sačuvati ono što turiste privlači u naš kraj, to jest što bi ih privlačilo kada bi znali iskoristiti barem one preostale istinske vrijednosti za koje, očito je, nadležni nemaju razumijevanja. Zavladala je sterilna logika betona, apartmana, pjata, kikara i čaša.
Plat je prije skoro 100 godina imao butigu, dva bala, čitaonicu, mesnicu a kasnije i jedan od najboljih hotela na Jadranu. Što je danas ostalo? Ništa od svega toga, čak ni butiga a o čitaonici da i ne govorimo, nje nema ni u Župi. Dobio je policijsku bazu, ostatke srušenog hotela, hidroelektranu i trafostanicu. I kao nastavak te devastacije u „Jelinoj ulici” su bageri, ulica se ruši, stari kamen se vadi i odvozi u nepoznatom pravcu. Navodno, razlog je izgradnja vatrogasnog puta. Očito, netko još nije čuo za hidrante koji se mogu postaviti uzduž ulice uz djelić troška ovog kulturocida i bez nepotrebnog betona.
Umjesto da se ulica uredi, poveže s ostatkom Plata, ispriča priča o ribarima, obitelji Račić, crkvama sv. Ivana i Sv. Duha, netko se odlučio za beton, isti onaj beton od kojeg turisti bježe da bi se došli odmoriti tamo gdje očekuju mir, sklad nenarušene prirodne ljepote s ostavštinom spomeničke baštine i naših tradicija.
Istovremeno u Konavlima neki „čudni” ljudi organiziraju radionice izgradnje suhozida i spašavaju kućarice. Da nije bilo Covida Konavle bi bile domaćini svjetskog suhozidnog kongresa 2020. godine. Tek nekoliko kilometara jugoistočno vidimo sasvim drugo poimanje svega onoga što se u Župi nemilosrdno uništava.
Jedna stvar je sigurna, ođe je ne’ko lud ili se pravi lud, a sve mi se para da to Konavjani nijesu.