Sjećam se, bilo je to prije 6-7 godina, neposredno nakon što sam se vratio iz Italije, jedan mladi poznanik, visokoobrazovani poduzetnik, me je upitao zašto jednostavno ne sagnem glavu i gledam svog posla, umjesto da se „zamjeram”. Često mi padne na pamet njegovo pitanje koje mi je ponudilo jedan širi pogled na opće društveno stanje u našoj sredini.
Naime, čini mi se da su već odrasle generacije ljudi koje su, manje ili više, izgubile pojam važnosti zajednice i koliko je zdrava zajednica bitna ne samo za život nego, u kritičnim vremenima, čak i opstanak. Te mlađe generacije su rođene u režimu koji je učinio „normalnim”:
nepotizam;
zapošljavanje po političkom ključu;
nemogućnost zapošljavanja ako ne „sagneš glavu”;
„gledanje svog posla”;
korupciju;
pljačku, itd. itd.
Mi stariji se sjećamo Jugoslavije gdje su ograničene političke slobode ipak bile ustavno i zakonski regulirane a nepotizam, korupcija i pljačka na razini amaterizma, u odnosu na današnju Hrvatsku. Zato volim reći da je prije bilo bolje, ne zato što je bilo dobro, nego zato što je danas gore.
Pozitivne promjene u bilo kojem dijelu ljudske aktivnosti nisu se nikada dogodile pognute glave nego naprotiv, uzdignute glave i često uz manje ili veće žrtve. Nekada se hrabrost plati ismijavanjem, nekada samo etiketom a nekada i glavom. Od umjetnosti, preko znanosti pa sve do politike „čudaci”, „osebujni ljudi”, „luđaci”, „vizionari”, „neprilagođeni” su sanjali, osmišljali, eksperimentirali i stvarali temelje boljeg svijeta. Ostali su bili tu da ih pokušaju uvjeriti da „ne može to tako”, valjda zbog vlastite ograničenosti ili, u najboljem slučaju, nedostatka volje i/ili hrabrosti.
Niti jedna zajednica se ne može kvalitetno razvijati bez uključivanja svih ljudskih potencijala. Politika ne smije biti ograničavajuća u smislu izbora ljudi. Naprotiv, ona bi morala koristiti sve najbolje s čim raspolažemo, od ljudskih do prirodnih i drugih resursa.
Zato je „sagibanje glave” oblik oportunizma kojim ćemo izbjeći neku štetu sebi i/ili obitelji i tako se potčiniti institucionalnom nasilju koje, u našoj sredini, daje i oduzima mogućnost kvalitetne egzistencije. Takva sredina je osuđena na gubitak dostojanstva, integriteta, identiteta i, u konačnici, na propast.
Zato glavu gore, ništa iza nas neće ostati ako iznevjerimo sami sebe.
