Petak 1. listopada 2021. godine ostati će zabilježen u sjećanjima sedamdesetak junaka koji su od 1. do 24. listopada 1991. herojskim činom obrane Župe dali Dubrovniku vremena da shvati što se događa i, koliko toliko, pripremi doček divljačkim hordama iz našeg zaleđa i susjedstva. Tog petka, 1. listopada ove godine, općina Župa dubrovačka je posvetila 571 slovo za 576 sati obrane Župe i „svečano” obilježila 30. obljetnicu kukavičkog napada na naš kraj. Kako će to podnijeti Covidom iscrpljena kasa naše općine vidjeti ćemo na sljedećem rebalansu proračuna.
Biti ću slobodan komentirati impresivni pisani uradak koji je ove godine „obilježio” spomenutu obljetnicu:
30. obljetnica napada na Župu dubrovačku i dubrovačko područje
Naslov obećava.
Obilježavajući 30.- tu obljetnicu početka srpsko-crnogorskog napada na dubrovačko područje Župa dubrovačka je danas u mislima sa svim braniteljima i civilima koji su poginuli u Domovinskom ratu kao i njihovim obiteljima.
Značenje riječi „obilježiti” znači staviti biljeg ili znak na nešto, učiniti vidnim, svečano istaknuti radi spomena. Što je to naša općina, osim „vrijednog teksta” kojeg su prenijeli neki portali, učinila da bi mogli govoriti o „obilježavanju”, autoru ovog teksta nije baš jasno. U nastavku se kaže da je Župa dubrovačka i danas u mislima sa svim braniteljima itd. itd. Iskreno, ne bih rado saznao što je u mislima onih koji su tada krvarili i/ili riskirali svoje živote kada im se ovako „obilježi” dan početka njihove žrtve.
Polaganjem vijenaca na spomen ploče na Srđu danas i nakon punih 30 godina sjećanja su i dalje živa. Vjerujemo da će i buduće generacije ponosno čuvati uspomenu na herojsku obranu Župe dubrovačke i okolice s posebnim sjećanjem na sve one koji su svoje živote nesebično dali za našu slobodu.
Svi smo sretni da su sjećanja i dalje „živa”, međutim, sve je manje živih koji imaju sjećanja a ne čini se ništa da bi se sačuvala ta sjećanja za buduće generacije. „Vjerovanje” da će buduće generacije čuvati uspomene je zaista u domeni vjere jer je teško razumjeti koje to instrumente imaju da bi imali pristup sjećanjima.
Koliko je naša Općina uložila u sjećanja na Domovinski rat? Jesu li branitelji nakon 30 godina zaslužili, ako ne muzej (što je to muzej u Župi?), onda barem sobu sjećanja? Naravno, pitanja su retorička i svi znamo tužne odgovore.
Treba li nam desant Joanikija na Veliku Gospu u Postranju da shvatimo koliko je važno prenositi budućim generacijama istinu o nedavnoj povijesti. Naši susjedi desetljećima vrlo efikasno i intenzivno lažu i o nama a najviše o sebi samima. Već oni imaju „povijesne činjenice” koje u potpunosti opravdavaju napad na šire dubrovačko područje a Trebinje je dobilo i svoje „branitelje”.
Nikada neću zaboraviti 1996. godinu i susret s jednim intelektualcem u Sarajevu. Pričao mi je dogodovštine iz rata u Sarajevu a ja njemu iz Grada i Župe. Kada sam mu rekao da je ovo treći put da nas je ista banda popalila i opljačkala njegov odgovor je bio: „E, jarane, kad te zmija treći put iz iste rupe ujede, ti si kriv!”
