Sjećam se dobro, iako je prošlo puno godina. Sišao bi s Trgovišta kroz Tupinu a na dnu skalina je bio Steak House, malo dalje Konoba u kojoj bi, uz odličnu hranu, obično pjevala i neka klapa. I onda užurbanim korakom do Studenca gdje su svirali Zvuci Jadrana ili Ilko, Zoran, Pišta i Jimmy. Zatim šetnja plažom do Morske tarace te bi, čim prođem mostić preko rječice po kojoj mirno plove labudovi i patke, primijetio zaposlene konobare kako služe večere na taraci Hotela Mlina. To je bio doživljaj a ne samo večera. I, napokon, evo me na Morskoj taraci. Tu je cijela ekipa: Boni, Dženi, Tanja, Andrea i niz starih prijatelja koji bi ljeti redovito dolazili na ljetovanje u Mline. Netko bi popio piće na Taraci, a netko pojeo pljeskavicu u pivnici na kantunu prema Handabakama. Ako nismo večerali tada je bila i pizzerija hotela Mlina na lijepoj taraci. Kasnije bi krenuli, netko prema Srebrenom, netko prema Studencu a, iza 11.00, gotovo svi u noćni klub hotela Astarea gdje su svirali Mladi Batali, kasnije, i sve do danas, čuveni Magazin.
Šetam sinoć kroz donje Mline i, kao što mi je običaj, prođem preko Morske tarace koja je uvijek lijepo sjećanje na ljeta moje mladosti. Ovaj put uz nelagodu primijetim da nema niti jednog stola, o stolicama da i ne govorimo. Par mladih u potpunoj intimi sjedi na zidu prema moru, borovi kao da su se sagnuli još niže da bi bolje uokvirili tužnu scenu koja se ispod njih odvija. 27. srpnja 2021. godine.
Čujem glasine da su zatvorili, usprkos velikoj posjećenosti, jer „nemaju dovoljno osoblja”. Ako je istina, a nadam se da nije, onda je to u najmanju ruku čudno. Jer, očigledno je da je Hotel Mlini zatvoren, već dvije godine zaredom, pa osoblja ne da ne bi trebalo nedostajati nego bi ga trebalo biti i viška. Osim ako nije došlo do „racionalizacije”.
Jutros naiđem na članak Dubrovnik net-a iz 2011. godine koji govori o šestom Plavom cvijetu Mlina i, kao što smo i navikli, o prekrasnim Mlinima koji u bogatoj konkurenciji dominiraju na cijelom Jadranu. Nažalost, danas više nema Steak House-a, Taverna je zatvorena, Studenac je presušio a njegov nasljednik „Oleander” usahnuo, pivnice kao i pizzerije više nema, noćni klub je zauvijek zaspao a Snack bar je, eto, upravo zatvorio valjda zbog bogate konkurencije i neisplativosti.
Uvijek je bilo nesporazuma i neslaganja među generacijama. Logično je da gledamo drukčije na nove pojave u bilo kom segmentu ljudskog života. Ali današnja nostalgija starih ili starijih ljudi je usmjerena prema nečemu čega više nema, a ne prema novom sadržaju koji je zamijenio onaj stari, nama tako drag.
Netko će reći, Covid je uzeo svoj danak. Jest, ali Plavi cvijet je počeo venuti davno prije, već s pojavom novog hotela Mlina, tom santom leda na kojoj godinama tonu Mlini nekada dostojni Plavog cvijeta.
Snimio: Pavo Handabaka
