U pravilu pišem tekstove pozitivno potaknut komentirati neku temu onda kada smatram da je to korisno za širu zajednicu. Ovaj put, naprotiv, prisiljen sam komentirati jednu odluku pročelnika jedinstvenog odjela Općine Župa dubrovačka Jure Marića koja je donesena u suprotnosti sa Statutom Općine Župa dubrovačka, kao i Poslovnikom Općinskog vijeća, a koju smatram štetnom za interes šire zajednice. Naime, pročelnik Marić je 16. lipnja pisanim putem izričito zabranio izravni prijenos sjednice Općinskog vijeća. Da bi sve postalo još paradoksalnije, ako je suditi prema prilogu Dubrovačke televizije, načelnik Nardelli proglašava dosadašnje izravne prijenose ilegalnima budući da se prenose na privatnom portalu (?) i odlučan je u tome da se takva praksa više neće ponoviti.
Pažljivo sam proučio Statut općine kao i Poslovnik Općinskog vijeća i nigdje nisam pronašao uporište za zabranu izravnog prijenosa od strane jednog pročelnika kao ni od strane načelnika općine. Dapače, u članku 85 Poslovnika izričito se kaže da su sjednice Općinskog vijeća javne. Budući da se nigdje dalje ne definira javnost sjednice, to u suštini znači da se javnost sjednice ostvaruje na sve legalne i legitimne načine, pa tako i izravnim prijenosom putem bilo kojeg medija. Ova moja tvrdnja posebno nalazi uporište u činjenici da je u Republici Hrvatskoj već poznata praksa takvih i sličnih izravnih prijenosa. Na primjeru susjednog Grada Dubrovnika možemo se uvjeriti kako lokalna samouprava čak i plaća takve prijenose u interesu javnosti i zajednice. U našoj općini ja taj isti posao obavljam pro bono, ili kako bi se naški reklo mukte, zato što smatram da je potrebno unaprijediti dobre demokratske prakse. Koliko spomenutim općinskim službenicima smeta javnost vidljivo je iz navedenih odluka i izjava. Oni ne samo da neće platiti da bi građani Župe dubrovačke mogli pratili rad sjednica Općinskog vijeća, nego će čak pokušati zabraniti besplatne prijenose. Načelnik će čak izjaviti da se „to više neće ponoviti”, usprkos tome što takvu odluku može donijeti isključivo Općinsko vijeće. Marićeva i Nardellijeva zabrana su samo potvrdili moju zabrinutost demokratskim deficitom u upravljanju Općinom i upravo zbog toga ustrajavam na nastavljanju izravnih prijenosa.
Što se tvrdnje o „privatnom portalu“ tiče, priznajem – zupadanas.info je moje vlasništvo kao što su i svi ostali portali nečije vlasništvo, odnosno privatni su. Jedina bitna razlika je što ja navedeni posao obavljam bez ikakve naknade. Smatram također važnim napomenuti da sam prije svakog izravnog prijenosa redovito iz elementarne pristojnosti obavještavao predsjednika vijeća, gospodina Lovorka Kleškovića, o namjeri snimanja sjednice. Svaki put, bez iznimke, moja namjera je bila pozdravljena uz komentar: „Nikola, sjednice vijeća su javne.” Često bi mi upravo gospodin Klešković ranije otvorio vrata vijećnice kako bih mogao na vrijeme postaviti opremu i pripremiti prijenos. Stoga mi se čini da unutar same Općine ne postoji konsenzus oko stava o prijenosima. Naravno, zahvalan sam da barem stari i novi predsjednik Vijeća ima oprečno mišljenje u odnosu na pročelnika Marića i načelnika Nardellija. Poznavajući gospodina Kleškovića dugi niz godina uvjeren sam da će se i dalje zalagati za izravne prijenose sjednica Općinskog vijeća..
Ono što dodatno zabrinjava u ovoj situaciji je izostanak bilo kakvog službenog stava Župke i DDS-a. Uvjeren sam da bi se vijećnici iz opozicije trebali službeno oglasiti o načelnikovom uzurpiranju odluka koje su isključivo u nadležnosti Općinskog vijeća. Podsjetit ću ih da trećina vijećnika može sazvati izvanrednu sjednicu Općinskog vijeća, a ovaj slučaj to nadasve zaslužuje. U slučaju da se na nekoj budućoj sjednici Općinskog vijeća izglasa zabrana izravnog prijenosa i tako ograniči javnost rada, prema postojećem Statutu Općine može se raspisati referendum o prijedlogu općeg akta o javnosti i razini javnosti sjednica Općinskog vijeća.
I na kraju, ako se netko pita zašto je meni sve to tako bitno, razlog je vrlo jednostavan. Moje sudjelovanje u stvaranju Republike Hrvatske odvijao se u Italiji, gdje sam živio od 1987. do 2014. Moja aktivnost se odvijala u suradnji s tadašnjim Ministarstvom za iseljeništvo i bila je moguća upravo zbog slobode riječi koja postoji u cijeloj EU pa tako i u Republici Italiji. Bilo je tada u Italiji puno političkih stranaka koje bi bile itekako rado zabranile moje pisanje po novinama, moje nastupe na radiju i televiziji. Rado bi bile zabranile izložbe fotografija koje su dokumentirale ratna zbivanja u Hrvatskoj, kao i mnoge druge aktivnosti koje sam poduzimao. Međutim, to se nikada nije dogodilo – nikada nisam imao problema na poslu i u javnim nastupima jer bi bilo kakva zabrana bila nezakonita, protuustavna i protivna praksi svake demokratski uređene zemlje.
Sloboda je ugrađena u temelje Republike Hrvatske i zato od slobode nikada neću odustati i mislim da nitko od vas ne bi trebao odustati. Naročito apeliram na sve vijećnike Općinskog vijeća Župe dubrovačke da, ako ikada dođe do izglasavanja zabrane izravnih prijenosa, dobro razmisle u kakvoj Općini, Županiji i Državi žele živjeti. Ovo nije ni stranačko, ni svjetonazorsko, ni doktrinarno pitanje – ovo je pitanje želimo li se i u praksi pridružiti razvijenim zemljama zapada ili ostati u kaljuži Balkana.
