Već desetljećima postoji jedna pogubna konstanta u hrvatskom političko-društvenom životu – nije poželjno javno iznositi vlastite ideje, naročito ako su one u suprotnosti sa stavovima vladajuće oligarhije (bilo koje orijentacije). U suprotnom, možeš snositi teške posljedice, bilo ti osobno ili netko obiteljski ili prijateljski povezan s tobom. Ta je spoznaja (naučena na vlastitom ili tuđem iskustvu), potpomognuta povijesnim nasljeđem koje nije nikada vodilo prema razvoju pluralističkog demokratskoga ustroja, dovela do toga da ljudi tu činjenicu prihvaćaju zdravo za gotovo. Velika ju je većina fatalistički prihvatila, racionalizirajući vlastiti ljudski poraz pozivanjem na razne iskaze „narodne mudrosti“ poput: “Ne bodi se s rogatim!” Ili: “Tko jači taj tlači!”
Na osobnoj razini, ali i na razini zajednice, vlada strah i nesigurnost, a samim tim i nepovjerenje pojedinca u institucije koje bi, u teoriji, trebale biti u službi pojedinca i zajednice. U političkom životu, u okviru stranaka poput HDZ-a ili SDP-a, profilirali su se političari koji, svjesni da netko na višoj razini u hijerarhijskom sustavu odlučuje o njihovoj sudbini, u istom strahu kao i prosječni građani, odustaju od svog mišljenja, stavova i uvjerenja. Politika, kao skrb o javnom i zajedničkom, time se otuđila u svoju suprotnost, postavši sredstvom za ostvarivanje privatnih ciljeva. Na razini cjelokupnog društva dogodila se jasna polarizacija između većine koja će poslušno saviti kralježnicu i bez prigovora izvršavati naredbe lokalnog ili državnog vođe, šefa ili vjerskog vođe i onih malobrojnih koji će po svaku cijenu ipak zadržati slobodu misli i riječi. Pošto su potonji u ogromnoj manjini, većina će ih obilježiti kao neprilagođene, čudake ili buntovnike bez razloga, ponajviše iz potrebe stvaranja alibija za vlastiti političko-društveni i u konačnici životni kukavičluk.
Imajući u vidu navedeno, jasno je da svakim danom postaje sve hitnije djelovati na način da se aktivira svijest o značaju slobode riječi i odgovornosti za izrečeno. Jasno je, također, da to nije moguće samo riječju. Potrebno je, pogotovo mladima, to pokazati i primjerom. Politika, kao zajednički napor oko onoga što nam je zajedničko ili bi nam trebalo biti zajedničko (poput prirodnih resursa, prostora, pomorskog dobra, efikasne uprave i pravosuđa, pravednih društvenih odnosa, dobrog obrazovanja i zdravstvenog sustava) bez uključivanja većeg broja ljudi u borbu za javni interes nema snagu promijeniti stvarnost . A drugog, alternativnog mehanizma, nema – ne postoji drugačiji način osim političkog da bi se oslobodila bolja budućnost iz zatočeništva nasilnog, servilnog, korumpiranog i diletantskog politikanstva.
