Mi, nešto stariji, koji smo odrasli u Jugoslaviji, imamo vrlo živo sjećanje na Udbu. Ozloglašena je to skraćenica za Upravu državne bezbednosti. Velika većina nije iskusila njene metode rada i progone, ali smo svi jako dobro znali da ne bi bilo dobro postati predmetom interesa Udbe. Odmah po osnivanju, kao sljedbenik Ozne, 1946. godine počela je djelovati, pa čak i fizički eliminirati „suradnike okupatora i neprijatelje revolucije”. Ljudi su, krivi ili ne, bili marginalizirani, zlostavljani, ponižavani, lišavani posla a i zatvarani na Golom otoku i drugim logorima. Tadašnji režim nije imao razumijevanja za slobodu riječi ili drukčije političke ideje. Trebalo je po svaku cijenu obraniti „tekovine revolucije” i to se radilo prema naputcima „centrale”, ponekad i previše revno. Udba je bila povjerljiva služba ustrojena od države i imala je jasne zadatke, sviđali se oni nama ili ne. Dakle, sve je, manje ili više, bilo u skladu sa zakonom.
Udba je zapošljavala velik broj ljudi, a nakon Domovinskog rata ostalo nam je, prema podacima iz 2011. godine, 16.314 osoba koje primaju mirovinu kao bivši djelatnici Udbe. Bez obzira na demokratska stremljenja nove Hrvatske, ostao je među nama dobar dio ljudi koji su, ako nikako drukčije, barem mentalitetom ostali vezani uz Udbine metode rada. Metode ponižavanja, marginaliziranja i razna zlostavljanja ostale su i dalje popularne i primjenjive u obračunima s političkim neistomišljenicima.

Međutim, ova današnja „udba” ne samo da nije ustrojena od strane države, ona je potpuno u suprotnosti s ustavnim vrijednostima Republike Hrvatske, a na snazi je i Zakon o suzbijanju diskriminacije koji sankcionira bilo kakvu diskriminaciju, pa i onu političku. Slično spomenutom zakonu i naš Ustav jasno kaže u članku 14: „Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.”
Nažalost, kao što je to često slučaj, stvarnost nam pokazuje drukčiju praksu. Malo tko u našoj državi nije svjestan da se i danas lakše zapošljava sa stranačkom iskaznicom, da je bolje ne kritizirati „rogate” jer ti se to može odbiti o glavu kad nešto trebaš, da imamo slobodu riječi, ali da ju je bolje ne koristiti u javnom prostoru, jer …
I tako se događa da sve te „pogodnosti” novog „demokratskog” ustroja koriste mnogi mali, priučeni udbaši ili, kako ih iz dragosti volim zvati, ludaši. Jer, jednog dana, svi ti mali ludaši će ipak, nakon više desetljeća, morati shvatiti da smo prošli kroz krvavi rat da bi se riješili agresora, ali i metoda Udbe, te da je san branitelja bila samostalna Hrvatska, ali svakako i bolje, pravednije i pravičnije društvo.
Kada se ti naši ludaši osvijeste, tada će prestati ponižavanja, diskriminacije, zastrašivanja, uskraćivanja posla i druge metode koje koriste protiv političkih neistomišljenika. Morali bi shvatiti da su ludaške metode protivne svim vrijednostima koje je ovaj narod i krvlju pokušao izboriti.
Ovako se čini da smo se oslobodili samo ugnjetavača druge nacionalnosti, dok su domaći uzurpirali nacionalne simbole i prisvojili „domoljublje“u kojemu se mlade generacije ne snalaze, pa otuđeni od svake zdrave nacionalnosti, zbog ludaša i njihovih pravila igre, odlaze u potrazi za srećom i pravim vrijednostima u tuđinu.
Sve to je preslikano i na našoj lokalnoj razini, znam iz osobnog iskustva, a čujem i u razgovorima s mnogim drugim.
Previše je vremena prošlo, i trebalo bi očekivati da se lokalni ludaši osvijeste. Da shvate da u postojećem obrascu njihova ponašanja nema ništa ni hrvatsko, ni demokratsko, te da novac od zajednice u kojoj bi trebali „služiti“ nikako ne bi trebao bio korišten da bi ponižavali, diskriminirali, zastrašivali, te izigravali „male bogove“ u nečijim egzistencijama.
Jedini način da se “lokalni ludaši” osvijeste je da ih se makne s položaja.
Izbori su blizu, pa “bumo vid’li” jesu li potkupili dovoljno birača da mogu opstati.