Slušajući pomno pripovijesti iz Plata koje mi je Tonći Duplica pripovijedao, privuče mi pozornost na stolu uredno složenih 6 – 7 rokovnika. U zgodnom trenutku pitam ga:
– Je li to sve u ovim rokovnicima zapisano kako bi se sačuvalo za nova pokoljenja?
– Nisu to samo pripovijesti iz Plata, tu su uglavnom moje pjesme. Napisao sam ih preko tristo.
– Hoćete mi pročitati koju?
I pročita mi dvije, a mene je malo više pogustala ova.
Jedna za doviđenja
Čemu te suze, čemu uzdisaji
Zar se nismo drugome nadali
Blijeda lica i bolni jecaji
Za ovo smo znali kad smo se rađali.
* * * * *
Poslani smo tijelom pronijeti dušu
I čistu je vratit stvoritelju Bogu
Dolinom života gdje oluje pušu
Kada se vratimo do njegovih nogu.
* * * * *
Svega je bilo najmanje smijeha
Izgleda dug a kratak je jako
Život proleti prepun grijeha
A na kraju mora umrijet svatko.
* * * * *
Bacite za me pogled na valu
Smolite malo za mir mi duši
Bacite pjesmu i poneku šalu
Vidjet će oči, čut će Vas uši.
* * * * *
A kad pođete doma nemojte više
Korakom istim nastavit ići
Jer u knjizi vašom jasno piše
A ne znate kad će smrt vas stići.
* * * * *
Nemojte mislit vremena bit će
Pa gledat samo bolje i više
Jer u večer ne znaš što sutra sviće
Bdite dakle u knjizi vam piše.
(Tonći Duplica)
