“Tko je u mirnu danu gledao skupnu proljetnu seobu ptica, zaista je doživio doživljaj koji se pamti. Doživjeh ga. Slomio se i posljednji otpor zime proljeću u trećoj ožujskoj buri. Vedar, tih dan prelazio je u takvu noć. Sunce je otpočinulo u pučini iza Svetog Andrije, otočića svjetionika u zapadnoj pučini pred Dubrovnikom. Boje što zaostaše na zapadu ne bjehu više kovne boje vedroga zimskog zapada što su još neki dan tamo mirovale: one bjehu bujne, ma skladne šare ranog proljeća. Zadržavajući mi to predvečerje pogled, kao da me taj bajni zapad pripremao na iznenađenje, na neviđen prizor što će izletjeti s one granice svjetla na jug pomaknute, na kojoj se žar zapada lagano pretočio u sivilo noći. I doista ono sivilo zaigra, zatrepta, a ti mu drhtaji kao valovi napredovahu na zapad, u svjetlo. Treptavi, migavi, rastreseni valovi odraze se na večernjem rumenilu nad dalekim pučinskim rubom. Jedni su gusti, sastavljeni od tisuća crnih točkica. Slijede ih manji, ali to nijesu točkice, nego nešto jače, krupnije. Pa sve tako naizmjence val za valom, sitan, krupan, zbijen, rastresen, često se prestižući, zastre sav žareći se zapad. To, što se tada odrazivalo na veličanstvenom zapadu, bjehu jata ptica selica. Tisuće i tisuće ptica vraćahu se iz prekomorskih krajeva. Ubrzo prva jata uhvatiše se kraja, pa iznad promatrača šumljaše ugodan šum toga preleta, šaran raznim ptičjim glasovima. Selile su ptice. Dolazilo je proljeće.”
Tako je pisao Tomislav Macan daleke 1957. godine a svaka fraza odiše ljubavlju prema rodnom kraju.
Rodio se na Dupcu u Župi dubrovačkoj 26. srpnja 1905. godine. Učiteljsku školu završio je u Dubrovniku 1925. godine. Učiteljevao je na Mljetu i u Mandaljeni do 1933., kada je zbog svojih narodnih nazora i rodoljubna djelovanja premješten u crnogorski Boan. Godine 1938. uspio je dobiti mjesto u neretvanskom Kominu, za Banovine Hrvatske postao je 1940. školskim nadzornikom u Korčuli, odakle su ga u listopadu 1941. prognale talijanske okupacijske vlasti. U Dubrovniku je dobio mjesto kotarskoga školskoga nadzornika i 1942. godine školskoga izvjestitelja. Nakon rata ostao je bez posla dok se nije 1948. zaposlio u građevinskom poduzeću „Graditelj”, u kojem je radio do umirovljenja 1970.
Ostati će u pamćenju po svojim tekstovima i knjigama koje je potpisivao kao Tomislav Macan, Martol Dubac, Miroslav, Boanac i Dubrovčanin.
Cijeli je svoj život posvetio promatranju prirode i proučavanju prošlosti svojega zavičaja. O tom je čitao, prikupljao gradivo i pisao. Njegovi tekstovi su prožeti ljubavi prema prirodi, zavičaju i domovini.
Posmrtno su mu tiskane knjige Vlasićki zapisci (Dubrovnik 1996), Dubrovnik Martola Dupca (Dubrovnik 1997.), Župski puti (Dubrovnik 2001), Sa staroga Mljeta (Zagreb 2002), Gospa od Obrane na Dupcu (Zagreb 2003), Pisma Vlahu (Dubrovnik 2006.) i Ribari ispod Prenja u Župi dubrovačkoj (Čibača 2008.).
Umro je u Dubrovniku upravo na današnji dan, prije 50 godina, 31. ožujka 1971.
Izvor: Ribari ispod Prenja u Župi dubrovačkoj, Dubrovnik Martola Dupca, Župski puti. Posebna zahvala Ivanu Viđenu.
