Radnju trećeg dijela Dubrovačke trilogije Vojnović stavlja u 1900. godinu. Kao suvremenik i svjedok „pjeva svojevrsni lament o starom Dubrovniku u nestajanju, izjednačavajući ljepotu i slobodu, jer nestanak ljepote vidi kao smrt slobode“ (citat iz Lektire.hr). Analizira prodor novog vremena, ljudi i običaja, što znači i kraj nekadašnjem uređenju Dubrovačke republike, pa se ta iskustva može lako poistovjetiti s gubitkom velikog dijela istinskih vrijednosti koje smo u Župi imali. „Na taraci Župe dubrovačke“ ne znači njezinu propast jer se veći dio radnje ima tek dogoditi.
Župa dubrovačka je pred raskrižjem i ima izbor od samo dvije ceste. Nećemo napisati kako se može skrenuti desno ili lijevo jer je jasno što bi nam zalijepili lijevi, a što desni. U Župi su rijetki oni u centru.
Jedna župska cesta vodi u sigurnu propast, a to je postojeći višegodišnji model postavljen na temeljima opstanka i tobožnjeg razvitka općine. Opstanak nije (bio!) upitan jer se posredno i neposredno oslanjao na prihode od turizma uz dodatna punjenja općinskog proračuna iz energetskih i mineralnih izvora, poreza i raznoraznih nameta, prodaje općinske imovine, koncesija i najmova.
Oni koji upravljaju ovom općinom pomiču ta sredstva po copy-paste šprancama proračuna ovisno o nahođenju pojedinaca. Vodi se računa da ne bude upitna kvota za plaće (prekobrojnih) zaposlenika koje se planira povećati, zadovoljavanje brojnih sitnih populističkih zahtjeva, te projekata zanemarivog značaja s primjesama kiča. Važniji projekt, oko kojega se grade zidine, ograde i parkirališta – a kojemu teče dvanaesta godina od začetka – krunski je primjer prekomjernog rasipanja novca poreznih obveznika, ali ne i ono što mu je svrha.
Izuzetak su znatna ulaganja u skrb prema djeci predškolskog uzrasta, vrtiću i troškovima vezanim za tu djelatnost. Upravo zbog te djece i njihove budućnosti postoji i ona druga cesta. Ostalo je puno toga što se spasiti da. Popraviti također. Rješenja su jednostavna i samo treba prestati bespomoćno kukati nad tužnom sudbinom koja nas je zatekla uz istovremeno prihvaćanje situacije takve kakva jest.
Nama je nužna promjena savjesti koja će potaknuti svijest da se okrenemo jedinom razumnom rješenju. A rješenja su tu oko nas. U Župi ima i više nego dovoljno ljudi koji su sposobni planirati, osigurati financije i provesti potrebne projekte, zavesti red u prostoru i uz pomoć struke osmisliti dugoročni razvitak ove općine.
Buđenje savjesti neće biti lako jer je preveliki broj ljudi regrutiran i ovisan kročiti naoko jedinom mogućom cestom kojom se trenutno ide. Veći dio tih ljudi boji se gubitka zajamčene egzistencije koju ostvaruju poštenim i nerijetko teškim radom. Dio ljudi indoktriniran je ugrozom domoljublja ne videći da nije štovanje poginulih branitelja ujutro nositi vijence na spomen obilježja, a popodne svojom nedoraslošću i nedosljednošću devalvirati žrtvu koju su oni na oltar domovine prinijeli.
Prijelomna točka je uvažavanje svih ljudi bez obzira na svjetonazor i stranačku pripadnost vrjednujući znanje, sposobnost, urednost, požrtvovnost, poštenje i domoljublje. Ukoliko to apsolviramo uspon na taracu Župe dubrovačke imati će suprotan predznak od epiloga tarace Iva Vojnovića.
