Drage su mi stare poslovice. Dugi niz zlata vrijednih mudrosti stjecanih iskustvom kroz tisućljeća. Jedna od najdražih mi je “dok se stekne pamet i iskustvo mnogo toga se izgubi”, a jedna koju nerijetko koristimo je „o ukusima se ne raspravlja.
S prvom se u potpunosti slažem.
S poslovicom “o ukusima se ne raspravlja” ne mogu se u potpunosti složiti. Mišljenja sam da je vrsta i boja odjeće koju nosite, boja automobila, vrsta glazbe koju slušate osobna stvar pojedinca te da o tome nije primjereno raspravljati.Ako pojedinac bio on fizička ili pravna osoba odlučuje i primjenjuje svoj ukus široj društvenoj zajednici onda mislim da je o takvim ukusima poželjno raspravljati.
Kroz Župu na više mjesta uz nogostupe susrećemo masivne metalne ograde piturane u plavo. Negdje su potrebne, a na nekim mjestima se pitamo čemu one služe. Vozeći se iz pravca Grada prema Kuparima prolazimo kroz zeleni predio bogatstva subtropske vegetacije čiju ljepotu i sklad narušava jedna od spomenutih metalnih ograda piturana u svijetlo plavu boju. Provjerom u Općini dolazimo do saznanja da je to nadležnost i izbor Hrvatskih cesta.
Nadležnoj općinskoj službi napisana je primjedba na izbor boje. Dobio sam ljubazan, ali pomalo ciničan, odgovor: „Primjedba primljena na znanje, zatražit će se od Hrvatskih cesta revizija internih pravilnika o cestovnoj opremi. Osobno mislim da ćemo se prije naviknuti na plavu ogradu“.
Iako mislim da nitko, pa ni Hrvatske ceste nemaju pravo unakaziti javni prostor bojama koje su neprilagodljive okolišu i našemu kulturnom naslijeđu, slažem se s nadležnima da će se većina s vremenom prilagoditi. Velikoj većini Župljana se ne bi trebalo prilagođavati na maslinasto zelenu boju koja je naša tradicija i koja bi se uklopila u okoliš. Ali, izgleda da je plava boja u modi. Eto, prilagođavamo se i plavim svjetlima ispod starog mosta, platana i po Morskoj taraci u Mlinima. Nekima je možda to i lijepo. Nekima je to prst u oko dobrog ukusa.
