Ona pjesma “Nije važno tko je kriv” (Borisa Novkovića i Severine) ne bi smjela predstavljati hrvatsko sutra. U situacijama, u kojima su ljudi izloženi opasnostima, (naročito kad su opasnosti nedovoljno definirane, jer se ne zna odakle i od koga ona dolazi), javlja se traženje krivca, stigmatiziranje, proganjanje i izopćavanje onih koji prvi pod ruku dođu. Ljudi vole “imenovati” krivce radije nego živjeti u neizvjesnosti. To je ono kad se oboljeli, kao žrtva zaraze, na udaru okoline, pretvara u „krivca”. Ili još gore, kad se nekoga paušalno optužuje kao „krivca”, mada za to nema osnova (proglasi ih se „krivcima” samo zato što bi to mogli biti (jer postoje tzv. „asimptomski širitelji zaraza”). Stvara se plodno tlo za razno-razne male i velike „teorije zavjera” (u što spada i stigma).
Stigmatiziranja su skoro obavezne nuspojave velikih nesreća (uz porast nasilja i kriminala, čemu također svjedočimo). U svijetu su sve popularnija, i široko zasnovana ali nadasve opasna stigmatiziranja naroda, rasa ili država. Sad SAD optužuju Kinu (npr. Trump priprema odštetne zahtjeve, a možda i vojne intervencije). A i afroamerikanci koje nitko ne registrira jer su izvan zdravstvenog osiguranja. U Rusiji se okrivljuju Afrikanci, u Istri Talijani, za Zadrane su „idealni krivci” oni s Murtera, za Splićane npr. Sinjani, a za Dubrovčane Konavljani s aerodroma. Kao i za Župljane.
Istina je drugačija. Znamo da se ovaj virus zaista najprije pojavio u Kini, ali se ubrzo ukorijenio u zemljama liberalnijih životnih nazora, s većinski privatiziranim ili uštedama devastiranim zdravstvenim sustavima, koje su bile nespremne za brzo zajedničko djelovanje. Tamo gdje su ljudi naučeni na bezbrižan i lagodan život za kojeg su mislili da će vječno trajati. Eto zašto su daleko od Kine, i bez Kine, nastala nova, samostalna i vrlo agresivna žarišta pandemije u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Britaniji, Americi.
Virus je jedan sićušni oblik života, koji ne poznaje niti priznaje granice država, naroda, rasa, boja kože ili očiju. On ne poštuje granice županija, gradova, općina. On je naš, tj. svačiji i ničiji. Zato traženje „krivca” postaje besmisleno, više u smislu traženja opravdanja. Ova je pandemija ustvari „čedo” dominantnog političkog i ekonomskog super-liberalizma, koji se u neizmjernoj pohlepi za profitom pretvorio u globalizam. Svijet je postao „globalno selo” u kojem prevladavaju razne vrlo aktivne međuljudske, međudržavne, međukompanijske, privatne i poslovne interakcije, koje su izuzetno podložne olakom širenju zaraza. Radi takvog ozračja (koje je duboko prodrlo i u naš život), ćemo i ubuduće s raznim pandemijama morati ozbiljno računati. Trebat će graditi vlastite samoodržive političke i gospodarske sustave, a ne se prepuštati bešćutnom globalizmu, u kojem ionako profitiraju samo moćniji, a strada većina najnemoćnijih i najranjivijih. Globalizam nije plodno tlo za solidarnost, suosjećanje, ili što bismo mi nazvali “kompasijun”.
U svijetu su se, kad je ovo počelo, oni najmoćniji rugali ovom virusu (kao Donald ili Boris, ali im se vratilo na najgori mogući način). Toga je bilo i kod nas (a još ima kad se umanjuju ili relativiziraju značaj pandemije), a sve to nas je vratilo natrag najmanje 40 (možda i više) godina. I predani smo na milost i nemilost drugih; malo što je ostalo u našim rukama. Sjećam se kako su vrijedni Župljani i Konavljani iza ovog zadnjeg rata (također jedne kataklizme), se brzo prebacivali na proizvodnju hrane. Ali onda dođoše veliki svjetski trgovački lanci, s jeftinom uvoznom robom (zasnovanoj na lažnom tečaju visoko precijenjene kune). Tako danas na tržnicama nemamo proizvođače s vlastitim proizvodima, nego opet prekupce, koji kupuju i prodaju robu onih istih uvoznih trgovaca, (samo malo skuplje, jer se plasira kao “domaće”). A tako može ostati, jer smo u zamci neodgovorne države, koja je stvorila sustav vlasti i gospodarstva utemeljen na uvozničkom lobiju, zasnovanom na jeftinom Euru, tj. preskupoj kuni, (koju se danas procjenjuje na 1 Euro = 10-14 kuna). Takav bolesni odnos se ne može promijeniti preko noći (koliko god se reklamiralo “domaće”). Pa će potencijalno bogato konavosko polje i dalje ostati neobrađeno, kao uostalom i cijela danas od ljudi ispražnjena Slavonija (koja sama je nekad mogla hraniti cijeli Balkan, a i šire).
Hrvatska je ovu epidemiju dočekala nespremna na mnogim razinama i u mnogim segmentima (osim zdravstva). Uljuljani u kakvo-takvo stabilno funkcioniranje pogrešno zasnovanog i manje-više maligno zamišljenog sustava, nitko nije mario za budućnost. Zato ne bismo smjeli dopustiti da preširoko shvaćena solidarnost (na kojoj se sada inzistira) “pojede” i probleme odgovornosti. Jer je važno tko je kriv!
