Ovih dana razmišljam kako rat često ujedini zajednicu koja postane jedno tijelo u obrani od agresora. S druge strane čini se da uvjeti epidemije zajednicu podijele na najmanje elemente, odnosno na obitelji a ponekad čak i na pojedince. U ratu je neprijatelj poznat i vidljiv a u epidemiji je virus nevidljiv a ljudi oko nas postaju neprijatelji jer „ugrožavaju” resurse koji su nam potrebni za preživljavanje. I tada se, pretpostavljam, događa to suludo kupovanje toaletnog papira, namirnica itd. Tako je kod nas gdje su simptomi još na početku a prava kriza još nije ni nastupila. U Italiji možemo već govoriti o kolektivnoj psihozi.
Sjećam se Domovinskog rata i kako smo s osmjehom proživljavali teške trenutke i, svatko na svoj način, doprinijeli konačnoj pobjedi. Ima li nade da se, i u ovoj za sve nas potpuno novoj krizi, iskažemo kao ljudi? Možemo li osjetiti tuđe probleme, tuđe potrebe? Što bi bilo kada bi se upitali: kako mogu pomoći onima u težoj situaciji? Što ja mogu učiniti da barem nekome bude malo bolje?
Nije nemoguće da nas čeka potpuna izolacija kakvoj upravo svjedočimo u Italiji. Svakodnevno sam u kontaktu sa sinovima i prijateljima i, nažalost, stanje je izuzetno teško. Što možemo napraviti u iščekivanju slične izolacije?
- Poznato je da Corona virus kod mladih ljudi ima postotak smrtnosti vrlo sličan sezonskoj gripi, dok je za starije od 65 godina taj postotak izuzetno visok. Dakle, starija populacija je vrlo ranjiva. Mladi punoljetni ljudi mogli bi se aktivirati, od mjesta do mjesta, i ponuditi starijim susjedima nabavu potrepština i sličnih usluga. Inicijatori bi svakako mogli biti sportski klubovi jer su mladi dobre tjelesne kondicije najmanje podložni infekciji i posljedicama.
- Već sada bi trebali početi proučavati mogućnosti komuniciranja preko Interneta. Mogli bi se pripremiti za virtualno održavanje predavanja, događaja, druženja i slično, jer ako dođe do izolacije ključno je zadržati barem nekakav društveni život. Dobar dio nas već barata osnovnim alatima na mobilnim telefonima i većina ne bi imala poteškoća.
- Trebali bi pripremiti psihološku podršku ljudima kojima će sigurno teško pasti izolacija, ako se dogodi.
- Bilo bi izvanredno kada bi se javili svi oni koji žele i mogu preko Interneta pričati priče za djecu, podučavati ljude raznim vještinama, od tehnologije do vrtlarenja itd.
Da ne duljim, jer je broj mogućih aktivnosti zaista velik, ključno je ostati zajednica, zadržati i unaprijediti sve one vrijednosti koje nas čine ljudima. Ponekad je dovoljno i samo znati da nismo sami te da zajedno možemo uspješno prebroditi još jednu krizu. Raj i pakao su istovjetni u strukturi, razlika je u našim mislima i djelima.
