U cijelom svijetu postoje ozbiljni razlozi za zabrinutost glede epidemije korona virusa na gospodarstvo općenito, a na turizam posebice. To je logično: turisti su živi ljudi, vole putovati avionima, autobusima, vlakovima, pune hotele i apartmane, miješaju se u domicilnim ili udaljenim turističkim destinacijama, žive i druže se, idu na izlete, živo komuniciraju po kafićima ili skitaju po trgovinama. Eto zašto je turizam potencijalno najpogodniji medij za širenje zaraza, ne samo ove. Ali turizam će vjerojatno prvi platiti ceh. Sadašnja se epidemija (Covid-19) proširila na globalnoj razini, otkazuju se tradicionalni turistički sajmovi (i čuveni ITB u Berlinu); ukidaju se ili odgađaju veliki skupovi, kongresi; ukidaju se avionske linije, prisilno zaustavljaju kruzeri, ukidaju se đačke ekskurzije, ponegdje zatvaraju škole i fakulteti. Ovo je poremećaj koji se događa u za turizam najgore vrijeme, kad se organizatori pripremaju a turisti planiraju putovanja. Kad bi se epidemija zaustavila u ovom trenutku (što je praktički nemoguće jer se još nekontrolirano širi, stvaraju se nova žarišta, a cjepivo je još daleko), treba misliti kako se suprotstaviti posljedicama, koje slijede, koje će biti neugodne, i koje će dugo trajati..
Nas trebaju brinuti naše specifičnosti s kojima nas zaraza suočava, a koje smo uporno gurali pod tepih. Pravo je pitanje, koje trebamo sebi postaviti, što naš turizam s naglašenim monokulturnim značajkama predstavlja u strukturi ionako prenapregnutog hrvatskog gospodarstva. Još je 2016 godine Hrvatska bila označena kao vodeća zemlja shodno učešću turizma u nacionalnom BDP-u. Mada smo se tada s tim ponosili, danas se trebamo plašiti. Prema statistici EU, u 2016. godine u Hrvatskoj je udio prihoda od turizma činio visokih 18 posto, što nas je stavljalo u grupu s Maltom (14,5 posto) i Ciprom (13,2 posto). Nasuprot tome, u najpopularnijoj Španjolskoj se na turizam oslanjalo svega 4,4 posto BDP-a, a udio turizma u ostalih europskih turističkih velesila se kretao u rasponu od talijanskih i francuskih 2,1 posto do njemačkih 1,1 posto BDP-a.
Osim što statistički gledano imamo prenaglašeni utjecaj turizma u nacionalnoj ekonomiji u praksi je taj utjecaj vjerojatno još znatniji. Najprije, u Hrvatskoj se od 2016. g. dosta toga uništilo, što povećava statističke omjere. Ali s druge strane, statistika ne mjeri sve ono na što turizam direktno ili indirektno utječe – koliko turističkih efekata ostaje ispod radara, neregistrirano ili čak zabilježeno na drugim stavkama: Npr. koliko turisti stvarno sudjeluju u prihodima trgovine, ugostiteljstva, kopnenog, zračnog ili pomorskog prometa. Treba tome dodati i prihode onih koji žive na račun državnog proračuna, jer se odražavaju u potrošnji, a potrošnja je najveća i najznačajnija stavka kojom se mjeri nacionalni BDP. Bit će manje poreza i doprinosa, bit će manje kredita (koji će radi potražnje poskupiti). Bit će manje novaca u državi (HNB) za vraćanje državnih kredita. Nerealnim tečajem kune smo se uvalili u nevolje jer se poticao “uvozni lobi”, na račun razvijanja domaće proizvodnje. Zato sada nemamo pravu alternativu neminovnom padu turističkih prihoda. Lažna “konjunktura” u kojoj smo se tako ugodno osjećali zasnivala se na turizmu kao izvoru olako shvaćenog blagostanja u Hrvata. A općenito je poznato da je turizam najranjivija gospodarska grana, osjetljiva na najmanje promjene. Dakle, za Hrvatsku turizam ima značajniju, možda i sudbinsku važnost. Danas se suočavamo sa surovom istinom, da su se kod nas sustavno zapostavljale druge djelatnosti, koje bi smanjivale preveliku ovisnost o turizmu. Nitko nije mario.
Kada se spustimo na niže razine, na mikrolokacije (npr. Župu Dubrovačku ili slična manja turistička mjesta) suočit ćemo se s još težim problemima, jer se tamo živjelo u carstvu totalne monokulture. Hoteli, privatni objekti, ugostiteljstvo, trgovina, sve to je ovisilo o turizmu. Zato će se pad turističkog prometa opasno reflektirati na do sada lagodan život. Čak kad bismo bili pošteđeni od same epidemije (što vjerojatno nije moguće) ova kriza će ostaviti teške posljedice; sve to će se neugodno odraziti na sve razine života. Promjene i prilagodbe koje se sada nameću kao nužnost, teško će biti provoditi, vrijeme “balahanja” je prošlo, jer se ne mogu provoditi preko noći.
