Nedavno je moj suradnik napisao zanimljiv članak naslovljen „Što ti to treba?”. Napis je polučio iznenađujuće veliku čitanost jer se, pretpostavljam, jedan dio ljudi zaista pita „što ti/nam to treba” ali jedan dio i „što nam treba trpjeti sve ovo?”. I to je možda ključ svega, odnosno, razapetost između egoističnog oportunizma i osjećaja da se ipak ništa na bolje neće promijeniti bez veće uključenosti u društveno-politička zbivanja.
Činjenica da se političko uređenje promijenilo nakon Domovinskog rata nije u praksi od velike pomoći. Ustav i zakoni ipak nisu jači od naslijeđenoga mentaliteta i „dobrih starih” običaja. Zato često primjećujemo razne oblike institucionalnog nasilja koje proizlazi, prije svega, iz raširenog osjećaja nemoći i mišljenja „da su oni jači” i da se „s rogatim ne valja bosti”.
Henry Ford, poznati američki industrijalac, davno je rekao: „U pravu si, bez obzira mislio da možeš ili da ne možeš.”
Snaga svih tih „rogatih” i „jakih” proizlazi isključivo iz raširenog mišljenja da to zaista jesu. Možda se i vama dogodilo da ste, nakon neke malo jače reakcije, polučili rezultate kojima ste niste ni nadali. Bilo je dovoljno pokazati malo odlučnosti i odjednom se odnos prema vama promijenio. Činjenica je da svi ti ljudi, koje mnogi smatraju „jakima” i „rogatima”, imaju strah od argumentirane kritike, istrajnosti u traženju kvalitetne usluge, podsjećanja da su samo državni, županijski ili općinski službenici a ne nedodirljivi i Bogom dani vladari naših sudbina.
Ustav i svi zakoni su samo riječi na papiru, odnosno „neutabana stazica”. Na nama je što češće, što ustrajnije i što u većem broju, gaziti tom stazicom koja će, s vremenom, prerasti u auto cestu.
Danas mi je Henry Ford inspiracija pa ću ga na kraju još jednom citirati: „Udruživanje je početak, ostati zajedno napredak a raditi zajedno uspjeh.”
Smisao udruživanja i rada nije samo u ostvarivanju propisanih prava već i civilizacijskih dosega dostojnih ovog stoljeća i povijesnih stremljenja. Svaki dan odlaganja učiniti će taj zadatak puno težim, možda čak i nemogućim, jer će našoj djeci preseljenje u neku civiliziranu zemlju biti puno lakši put od odgovaranja na pitanje: „A što ti to treba?”.
