Prošli put sam se osvrnuo na “šake u oku” župskog krajobraza a ovaj put ću o detaljima koji su jednako iritantni, upravo zato što bi se mogli relativno jednostavno i brzo riješiti. Šteta je što stalno zaboravljamo da je dominantna grana naše ekonomije turizam, a turizam zahtijeva čistu i urednu kuću i okućnicu. S postojećim stanjem ne samo da ćemo učiniti neugodnim boravak turista nego će nas i ocijeniti kao neuredne, površne i prljave. I tako, u želji da zabilježim ružnije detalje, jednog ljetnog dana sam se prošetao od Zavrelja, preko Trgovišta do Sub centra pa nazad obalom. Dakle biti će riječ o vrlo malom dijelu Župe dubrovačke koja sigurno obiluje sličnim biserima našeg nemara.
Prvo mi pada u oko nogostup ispred pizzerie Flamingo. Način na koji je spušten šaht predstavlja vrlo zgodan način za otvorene lomove potkoljenice ali i druge ozljede ako vam se posreći. U slučaju da nekažnjeno zaobiđete prvi šaht, već nakon nekoliko metara čeka vas drugi, ako ne udarite glavom u prometni znak, postavljen, a gdje bi drugo, po sred inače širokog nogostupa.
Spuštajući se iz Vrela prema Trgovištu uočavamo betonske zidove i zidiće i s jedne i s druge strane magistralne ceste. Neki su iz “bivšeg sistema” a neki su od nedavno. Zanimljivo je uočiti na fotografiji 3 kako, iznad postojećeg betona, stoji primjer kako bi se moglo ljepše napraviti. Na fotografiji 2 mogu se uočiti tragovi sugestije kako se nekada davno znalo, ali očito sugestija nije prihvaćena.
1 
2 
3
Kod autobusne stanice na Trgovištu uočavamo nedostatak upuštenog nogostupa da bi obitelj Grbić mogla ući do kuće. Zanimljivo je da je taj nemar napravljen još dok je pok. Antun još bio živ. Takav nemar je okrutan jer je pokojnik bio slijep. Mogućnost pristupa automobilom kući je, posebno u takvim slučajevima, više nego potreban.
Na samoj magistrali, na granici između Međina i Trgovišta, ispod bivše zadruge, možemo se diviti primjeru kamene gradnje s početka prošlog stoljeća. Pretpostavljam da se radi o neriješenim vlasničkim odnosima ali, ipak, moglo bi se malo sanirati da nemamo još jedno ruglo.
U zavoju ispod Prosjelina, malo prije Popolice, čeka nas još jedna betonska zidina i, opet, neposredno iznad, sugestija kako bi trebalo izgledati.
Na Popolici nas dočekuje jedan “spomenik” Domovinskom ratu i “lijepi” primjer kako geleri djeluju na fasade kuća. Ne znam čije je vlasništvo ali svakako je, s obzirom na atraktivnost mjesta, propuštena prilika da se napravi neki društveno koristan sadržaj. Uočljivi su i kontejneri u prvom planu koji bi mogli biti mirne duše i sakriveni iza nekakve živice.
Već nakon nekoliko desetaka metara vidimo kroz gustu mediteranskoj makiju bivše odmaralište “Srbija”. Možda može biti razumljivo zašto pitanje vlasništva još nije riješeno, ali potpuno je nejasno zašto okoliš mora ovako izgledati.
Odmah nakon “Srbije” ukazuje se već legendarni Motel Župa. Čak je i nogostup stilski usklađen s ružno devastiranim motelom. Tu su i modni detalji jedne lijepe crne cijevi koja izvire i ponire da bi opet malo dalje izronila. Metalna ograda nas drži podalje od derutnog objekta i odlagališta automobila spremnih za otpad, barem tako izgledaju oni bez registarske tablice.
I opet nećemo preći više od nekoliko desetaka metara a da ne naiđemo na još jedan istinski biser. Prije već više godina, trebalo je korigirati trasu vodovodne cijevi da bi se napravio pristup na cestu koja vodi do Kuparske ulice. Tada sam čuo da su radovi zastali jer se nije mogla naći cijev istog promjera. Možda nije istina, ali ostaje pitanje: Ako ni na njuskalo.hr ne možemo naći odgovarajuću cijev, zašto se ne dovede u red tih desetak metara rugla? I u ovom slučaju prisutan je modni detalj crne cijevi koja bi trebala ući u sljedeću varijantu župskog grba.
Odmah u nastavku imamo još jedan prekrasni primjer uporabe betona u svrhu narušavanja mogućeg pozitivnog doživljaja turističke destinacije. Sve to usprkos i unatoč nastavku istog zida koji nam donosi, ponovo i uzalud, primjer kako se to radi.
I eto nas na semaforu gdje s lijeve strane vidimo primjer kako urediti okoliš lijepog One Suite hotela a preko puta kako neurediti ili unerediti isti taj okoliš ispred “Gospe od shoppinga” ilitiga Sub centra.
U zaleđu velebne građevine na velebno pogrešnom mjestu, primjećujemo i nikad završenu “kapelicu Gospe od shoppinga”. Možda čak i može postojati neki dobar razlog zašto nije završena ali je potpuno nejasno zašto mora, i ona, biti na sramotu našeg mjesta.
Kod župske place ponosno se uzdiže monumentalna tabla sa satelitskom snimkom naše općine. Iskreno, čemu to služi u 21. stoljeću mislim da je potpuno nejasno svakom i manje informatički pismenom čovjeku. Podsjetimo autore na, recimo, Google earth, Google maps, ili, ako vam je draže OpenStreetMap. Bio bi dovoljan jednostavni QR code koji će vam prikazati na mobilnom telefonu ili tabletu satelitsku mapu općine s toliko detalja da ćete vidjet i je li ostala još koja slobodna koncesija za parking na mulu u Mlinima.
Nakon lijepog Sheratona nailazimo na neuspješan pokušaj šetnice kroz Srebreno i još jednu uspješnu uporabu betončine u narušavanju inače prekrasne, Bogom dane, prirode. Može biti razumljivo da se nema novaca za cjelovito popločavanje kamenom, ali zašto barem ne postaviti jedan mali dio u kamen, na primjer zidići po rubu i dvije uske centralne trake. Osim toga i izvedba izgleda kao da su nam svi sposobni građevinski radnici otišli u Njemačku i Irsku.
Treba reći da je privatno poduzetništvo napravilo od Srebrenog puno ljepši prostor od onog prijeratnog. Nažalost, nakon lijepog niza ugostiteljskih sadržaja nailazimo na još jedan “biser”, ovaj put sakralnog tipa. Srce Isusovo bi moglo biti prekrasna crkvica ali danas je nevjerojatno ruglo. Zaista ne znam tko je krivac ali, bio tko bio, sram ga bilo.
Betonska šetnica nas tako dovodi do jednog klasika župskih bisera. Legendarne “Češke banje” su već u prošlom sistemu oduševljavale a u poslijeratnom razdoblju su došle, nadam se, do svog vrhunca. Uvjeren sam da nam dobronamjerni turist ne bi ni zamjerio kad bi ih barem znali očistiti od gomila smeća. O potencijalu lokacije i o propuštenoj zaradi za poduzetnika i lokalnu zajednicu ne treba niti govoriti.
Već umoran od sparnog ljetnog dana i tužnog niza župskih bisera odlučio sam prekinuti ovaj “Via Crucis” i vratiti se doma. Na putu su me dočekali skalini na Međinama, koji su jedan od samo nekoliko pristupa moru na potezu od semafora pa do Astaree. Dakle, svakome je jasno koliko turista dnevno prođe prema plaži i natrag. Što reći? Slika vrijedi više od 1.000 riječi (ili psovki).
Kao što sam spomenuo na početku, ovo su biseri samo jednog malog područja Župe dubrovačke. Ako vas je volja šaljite slike iz vašeg kraja. Možda se netko, prije ili kasnije, probudi i shvati da nam ovakve scene ne bi trebale biti ni u reciklažnom dvorištu a kamoli u izlogu.
Nikola Duper
