Sredinom svibnja sjedu u župskom kafiću dva maturanta Župjanina i u neka doba počme razgovor o nastavku školovanja. „Što si odlučio studirat“ – pita, po svemu sudeći, novopečeni Župjanin. Ovaj drugi odgovori kako se još nije odlučio između dva poziva koji ga privlače, a onda pita prvoga koji je njegov izbor. Ko iz topa novopečeni Župljanin ispali: “Neću studirat“!
Ajde, mislim se u sebi, evo konačno pametnog mladića. Prestanem čitat foj u očekivanju za koji se je od deficitarnih ali unosnih zanata odlučio. Vjerojatno će se opredijeliti za klima uređaje, električara ili vodoinstalatera. Možda automehaničara?
„Studirat ću im k****. Reko mi je stari da će isat kat na kući, uredit dva apartmana i pored kuće bazen. To će meni dat da ja s tim radim i od toga živim“.
Pasalo je od tad šest mjeseca i nadam se da su mladić, njegov otac ili oba promijenili mišljenje o školovanju, te da je mladić na nekom od fakulteta ili škola učenika u gospodarstvu i iščekuje nastavak predavanja nakon što se profesuri vrate u amfiteatre.
Što je u pozadini razmišljanja kako nam školovanje nije potrebno jer nam je Bog dao krasnu zemlju i Jadransko more, a od naših starih smo baštinili Grad Dubrovnik sa svim svojim ljepotama i znamenitostima? Da li bi se pisac ovih redaka usudio promisliti pa i napisati kako je to mnoge dovelo do zaključka kako će se brzo i lako bogatiti dajući ključ od apartmana gostu uz pomisao: „Ne želim te više vidjet do odlaska“. Rekao bi Galileo iz Malog mista: “Bravura je živit bez lavura”.
Rijetki Župljani imaju dugogodišnja iskustva s iznajmljivanjem, a puno ih je više koji to iskustvo stječu posljednjih 20-tak godina. Ovi prvi znaju koliko se godina mukotrpno treba raditi da bi vam se gost vraćao i da se od jednog područja napravi poželjno turističko odredište. S druge strane dovoljna je ponekad i mala nesmotrenost i preko noći gubite taj image. Nesmotrenosti je, nažalost, kod nas u Župi iz godine u godinu sve više.
Neću citirati krilaticu “gost je uvijek u pravu“ ali ću uporište potražiti u mišljenjima svojih dugogodišnjih gosta i prijatelja iz Njemačke i Austrije, te svojim osobnim zapažanjima. Gost iz Beča govori kako je ove godine u austrijskim medijima puno negativnih komentara o hrvatskom turizmu, a da prednjači Dubrovnik s okolicom. Navodi da se najviše kritizira previsoke cijene smještaja i prehrane, usluga, preveliki broj turista u povijesnoj jezgri Grada i zagađenost mora na plažama.
U Župi je postalo uobičajeno u nedjeljno popodne raditi s motornom pilom, kositi travu po ohladnici ujutro u 7 ura, nagaziti na sirenu čim stranac sekundu zaustavi kako bi se orijentirao gdje treba skrenuti, pucati dinamitom osam puta u ponoća jer lokalni lola udaje svoju kćer, uljetati s motorom na nogostup među grupu turista uz piiii …. piiiiiiiiiiii … piiiiiiiiii kako bi mu se makli da tu parkira, te stotine sličnih primjera.
Uz navedeno tu su još i uzurpiranje javnog prostora, prometno zagušenje, stalno gostovanje escherichie coli u Župskoj vali kojoj se poglavito sviđa posjećivati plaže u Srebrenomu i Mlinima. Oko ponoća dođe cisterna na muo u Srebreno, ubaci cijev u šaht, drugi kraj prebaci preko školjere i pumpa fekalije u more. Sad je u modi i davanje oglasa u stambenim zgradama u centralnoj Župi da se sa subote na nedjelju zatvore prozori jer da će se iza ponoći ispumpavati septička jama na okolne livade.
Zato mladiću s početka ove (dugačke) storije pamet u glavu i uhvati se knjige ili zanata. Uzgred i afitavaj ali se posveti gostu s dostojanstvom te svojim obrazovanjem pridonesi stvaranju uvjeta za unaprijeđenje Općine i budućnosti turizma u njoj.
U filmu „Gladijator“ Proximo pred borbu govori gladijatorima: „Na žalost ne možemo odlučiti kako i kad ćemo umrijeti ali možemo napraviti nešto po ćemu će nas povijest pamtiti“. Pretpostavljam da je mislio na časnu borbu i časnu smrt. U Župi je i to up-side-down. Od 1998. do danas točno se zna tko je u Župi napravio toliko jada da će ih povijest imat po ćemu pamtiti. Po časti i sposobnosti svakako ne.
