Vlastito iskustvo, kao i slične priče poznanika i prijatelja,
ponukale su me na ovaj javni istup gdje želim ukazati na nedemokratsko,
bahato i neprimjereno ponašanje nekoliko službenika Općine Župa
dubrovačka. Zadnjih godina pokušavam objasniti, naravno bez uspjeha, da
to nisu metode primjerene zemlji koju smo s entuzijazmom stvarali. Želim
prije svega ukazati na važnost mogućnosti dijaloga, odnosno kritike
prema onima koji su kroz demokratski proces došli u poziciju zastupati
interese zajednice. Mogućnost konstruktivne kritike jednako je važan dio
slobodnog društva kao i sloboda izbora onih koji nas zastupaju.
Zanimljivo je da moji „politički problemi” počinju već davne 1987.
godine kada su lokalni moćnici planirali cestu iza moje kuće na
Trgovištu u Mlinima radi pristupa zemljištu na Krstacu, gdje su se
trebali graditi stanovi. Ta cesta je bila bespravna a radove je
nadgledao tadašnji inspektor građevinske inspekcije Općine Dubrovnik.
Odlučio sam zaustaviti radove. Svi, pa i ukućani, su me odgovarali jer
su „oni” prejaki, pa neću ništa postići, osim štete za sebe. Bio sam
uporan i uz pomoć jednog hrabrog novinara i nekoliko vijećnika Skupštine
Općine Dubrovnik nastala je afera širih razmjera, inspektor je dobio po
repu, cesta nikada nije izgrađena, a mali Nikola je, čak i u onom
sustavu, uspio pobijediti.
No za mene nije bilo mjesta u tadašnjoj
Općini Dubrovnik. Zato sam, te iste godine, u staru škodu ukrcao ono što
je moglo stati, nedavno vjenčanu suprugu, tek rođenog sina, te krenuo u
Italiju, bijesan na zemlju u kojoj sam se rodio i na političko nasilje
koje se vrši nad onima koji stanu na put političkim i poduzetničkim
interesnim krugovima.
U Italiji mi je bilo dobro. Ostvario sam svoje
profesionalne snove i postigao čak više nego što sam sanjao. Rat me je
zatekao u Padovi. Tamo sam, u suradnji s Ministarstvom za iseljeništvo,
napravio koliko sam mogao za Domovinu, posebno za moju Župu.
Moj
prvi susret s načelnikom Općine bio je par godina prije povratka. Bilo
je riječi o francuskom putu kojeg su susjedi zatvorili, pa je Općina
trebala to riješiti kako bi moja obitelj ostvarila pravo pristupa
čestici zemljišta. Prije sastanka sam se savjetovao s odvjetnikom koji
mi je objasnio da se to, u skladu sa zakonima, može jednostavno
riješiti. No načelnik mi je odgovorio da „ne može” a na moje pitanje
zašto slijedio je odgovor – „zato što sam ti rekao da ne može”. Kasnije
sam shvatio da to nije bila iznimka ili loš trenutak čovjeka, kojeg svi
mi plaćamo da predstavlja Općinu u interesu zajednice, nego uobičajena
pojava.
Po povratku, 2014. godine, nastavio sam i s mojom
profesijom video proizvodnje pa sam iste godine ponudio moje usluge
Turističkoj zajednici Župe dubrovačke. Predložio sam moderniziranje
internetskih stranica, izradu Video mape i kasnije sudjelovanje u
projektu „IntroDoc series”. Isto tako želio sam se i politički
aktivirati osnivajući građansku listu u Župi. To je izgleda bila velika
„greška“ i očiti znak nepoštivanja lokalnih feudalaca. Kroz razgovor s
direktorom TZ-a, shvatio sam da za mene više nema posla u Župi, usprkos
dobro odrađenom projektu koji je i danas prisutan na Internetskim
stranicama Turističke zajednice. No, to nije bilo sve. U prostornom
planu Župe dubrovačke gotovo sva zemlja mog oca smještena je u takozvani
neizgrađeni dio građevinskog zemljišta. Bez urbanističkog plana, koji i
ne mora biti donesen, takva zemlja ne vrijedi ništa, želio je prodati
ili nešto sagraditi.
Stoga ne čudi da sam već u procesu osnivanja
građanske liste shvatio da se, gotovo bez iznimke, ljudi ne žele
uključivati, uglavnom radi straha od mogućih posljedica. Zanimljivo je
primijetiti (shodno onom uvodu iz 1987. godine), da ustvari nije došlo
do bitnih promjena u mentalitetu političara i lokalne politike: vrši se
nasilje nad onima koji drukčije misle ili djeluju. Stvoreno je negativno
ozračje gdje Općina izgleda nije servis građana nego mjesto gdje se ne
smiješ zamjeriti kritikom ili drukčijim idejama, inače ćeš ispaštati i
ti i tvoja obitelj. I tako, nakon 30 godina, nalazim se u gotovo
istovjetnoj situaciji. Razlika je što danas ne moram odlaziti, jer su
moje profesionalne sposobnosti dovoljne da mogu naći posao, bez obzira
na Župu dubrovačku.
Nasuprot postojećem stanju želim istaknuti da
je danas potreban sasvim drugi model upravljanja zajednicom. Jedinica
lokalne samouprave ne znači da netko može sam upravljati nego da
cjelokupnu zajednicu, odnosno one koji to žele, treba uključivati u
procese odlučivanja. Na koncu zakon zato i predviđa mjesne odbore, a u
Župi postoji samo jedan.
Povodom objave ovog mog teksta, neki će se
upitati što ja mislim da ću promijeniti. To ne znam ali želim pokazati
da se ne bojim, i da se ne treba bojati. U Domovinskom ratu nismo se
borili samo protiv agresora nego i za drukčiju Domovinu, u kojoj možemo
biti slobodni izraziti svoje mišljenje, bez obzira sviđalo li se nekome
ili ne.
I na kraju, da ne bude zabune, u svemu ovome nema ničega
osobnog. Radi se samo o borbi za slobodu drukčijeg mišljenja koje
političari, izabrani da nas zastupaju, ne moraju uvažiti, ali moraju
poslušati. I, naravno, nikada ne smiju zloupotrijebiti mogućnost
djelovanja na naše živote da bi nas ušutkali. Nasilje se legitimno
koristi samo kao odgovor na nasilje, u protivnom je izraz slabosti i
nedostatka kvalitetnih argumenata.
Mislim da ne griješim kada
smatram da je šutnja najveća uvreda onima koji su za slobodu dali
živote, ostali invalidi ili, u najboljem slučaju, ostali bez imovine i
sredstava za preživljavanje.
U komunizmu sam uspio pobijediti, iako
sam morao otići. Zanima me epilog ove priče u zemlji koju smo stvorili
kao odgovor na sve ono što nam se nije sviđalo u Jugoslaviji, između
ostalog politička isključivost i nasilje.
Nastavlja se…
Nikola Duper
