Nema tome tako dugo kad su Mlini predstavljali više od malog turističkog mjesta u predgrađu Dubrovnika. Rječica koja se slijeva kroz dva rukavca i spaja ispod platana, morska taraca, muo i porat, promenada uz more ovjenčana palmama i tamarisima, crkvica Sv. Roka od koje ide betonska stazica između spjađe i kamenog zidića do Studenca. Iznad crkva Sv. Ilara s zvonikom koji dominira Mlinima. U samom srcu mjesta stari hotel Mlini. Do njega kamena zgrada Jelić. Prema zapadu prekrasna zgrada Mišetić s borom koji se nadvio nad nju kao da je štiti od bure. Na mulu po koja barka, ljenke s prostrtim mrežama, ribar s ostima šulja se uz rub mora ne bi li iznenadio kakvu neopreznu hobotnicu.
***********
Gledam jučer Mline. Razrijeđeni platan koji je umoran od svega što se oko njega događa, gleda odozgor i kao da se čudi plavim svjetlima po putu ispod njega, lijevo usahnuti bor koji se vjerojatno razbolio gledajući “Oleander” umjesto “Studenca”, a desno nepregledni niz bijelih kamenih ploča ispred čudne zgrade koju danas zovu Hotel Mlini. Morska taraca je u zadnji momenat izbjegla zlu sudbinu “progresa i napretka” te i dalje umjesto talijanskih pločica živi život popločana kamenom u hladovini stoljetnih borova. Iza kantuna od bivše pivnice ispriječila se rampa prema nekadašnjoj “garaži” a nasuprot nje druga rampa koja stražari nad koncesijama na mulu za povlaštene, ugledne i podobne. Iz kamenih arla strče zaboravljeni patrljci pošeganih palma i tamarisa koji se izmjenjuju s stupićima, konopima i lancima ispred natpisa “Parking pod koncesijom”. Auto parkirano na smušu, slijede tri zabijena pod pitosfore prije centrale, red oštećenih i nakrivljenih plavo – bijelih stupića s lancima i konopima na cesti ispred centrale koji se nakon par metara sele na drugu stranu ceste i mijenjaju boju u žuto – crnu ne bi li nekako omogućili pješacima da se probiju do odredišta u voljenom mjestu. Mlinima se prolama urlik “miči se desno da ti ne j…. m…., vidiš da nemam đe na rikverc”. Ovaj uobičajeni način komunikacije “na ovim prostorima” proizvodi izbezumljeni izgled lica grupice vremešnih britanskih turista. Ispred “Gusara” uredno poredani motori i auti ponosno gledaju na kolege parkirane ispod znaka zabrane na bogenu ispod Mišetice pa uzgori prema kući koja kao da je sletjela iz Las Vegasa u Mline. Nema više ni bora iznad Mišetice! Možda ga je odnijela bolest zvana bazeni 20 metara od mora?
***********
Mlini više ne dobivaju PLAVI CVIJET. Ne samo zato što u Hrvatskoj turističkoj zajednici više ne sjedi onaj koji je to odlučivao već i zbog toga što Mlini više nisu Mlini kakvih se spominjemo nego mjesto koje je platilo danak interesima malog ali moćnog broja ljudi, te nebrizi i nesposobnosti onih koji bi o Mlinima morali skrbiti.