Zanimljivo je s koliko organizirane nesposobnosti raspolaže Župa dubrovačka. Stvari su, izgleda, izmakle kontroli. Kako inače protumačiti ovaj sunovrat u bezizlazni ponor s kojim se suočava ovaj nekad prekrasni krajobraz? Očekivanja da će nas netko iz ovoga izvući su neosnovana i neopravdana. Promet raste uprkos manjem broju turista, raste ponuda turističkih kreveta u tisućama a pada broj noćenja, više turista iz Norveške nego iz Njemačke, stoljetna stabla se suše ili siječu, sve više zelenih površina ide pod beton ili pod “oglasne ploče”, broj stanovnika nekontrolirano raste a istovremeno infrastruktura ne prati taj porast (more “zadovoljavajuće” ili “dobre” kakvoće!), temperatura mora na Mrkanu veća 5°C nego ispred turističkih mjesta a govori se o gradnji hidroelektrane Dubrovnik 2, sve više automobila a sve manje parkirnih mjesta, sve više stupića i betonskih polukugla, a sve manje prometne kulture …
“Župa nekad” je vapaj grupe očajnika koji nesvjesno žale za nečim što se više nikada neće i ne može vratiti. Ne za Župom kao dijelom nekadašnje države nego za Župom koja je proizvela usklik namjernika “Siste viator…” Od te i takve Župe jedino bi sutra bio višak kompleks hotela u Kuparima koji bi, zbog viših a ne župskih interesa, trebali ići u izgradnju nekih novih turističkih agrokora. To je ne računajući goste dodatnih 200-300 obitelji u Župi (neće valjda župljani i “župljani” čistit zahode po Kuparima), dodatnih 200-300 automobila, dodatnih 200-300 parkirnih mjesta, dodatnih 400-800 zahtjeva za mjesta u vrtićima, … A da, još se spominje i Plat 🙂 Kasno. Kasno je ovo zaustaviti. Ostaje zadovoljstvo autora ove stranice gledajući sažalne i podsmješljive poglede sumještana kojima još uvijek nije ništa jasno.
